"I zašto mi je Facebook odjednom na ćirilici?" upitam se tiho.
"Možda zato jer živiš u Beogradu." Odgovara moja racionalna strana.
Ok, ima smisla. Priznajem.
Vrijeme ide nevjerojatno brzo. Najbolje toga postanem svjesna svaki put kad upalim e-mail koji rijetko koristim. A na njemu gotovo 50 mailova. Hm... A samo me tjedan dana nije bilo. Očito previše. Pogledam u kalendar. Već je 14. prosinac. Godina je pri kraju. Kada sam planirala preseliti se u Beograd, nisam razmišljala o nekim bitnim stvarima. Dobro, uopće nisam razmišljala. A onda sam se ujutro na blagdan sv. Nikole malo rastužila. Sama u stanu, sveti Nikola nije posjetio moj dom. Mora da je zaboravio na mene. Doduše, mama mi je rekla da je bio u Zagrebu. Ali nije to isto.
Odjednom shvatim kako po prvi putu životu ne držim sve konce u rukama. Nikad ne mogu baš točno predvidjeti koliko ću novca morati odvojiti za račune, a kad mijenjam novac za stanarinu, nikad nisi siguran kakav je kurs tog dana i u toj mjenjačnici. Ujutro ustanem iz kreveta, spremim se za posao i gotovo krenem kad stiže poruka da danas radimo od kuće jer u uredu nema interneta. Događalo se već. Nekada odem iz ureda u 13h, a ponekad poslije 17h. Ponekad završim na neočekivanim mjestima. Ima dana kad ne znam kamo idem ili kako stići do nekog mjesta. Nekim čudom, nikad se ne izgubim. Jedan dan stignem kući i moj mobitel se odmah spoji na wifi, drugih dana mu treba par sati. Ne znam razlog. Ponekad onaj sjajan pasulj u Ideji košta 89 dinara, ponekad 129.
A On... Ni s njim nikad ne znaš. Ili možda znaš, samo ja ne znam. Ali dobro je. On često govori: "Pusti, dobro je!" U pravo je, doista je dobro. Bolje nego smo očekivali. Ima nešto magično u neznanju. Događaju se neočekivano lijepe stvari. Ponekad se razočaraš, istina. Ali uglavnom uživaš u iznenađenjima koje ti donose svakodnevne sitnice. Uostalom, nema ništa loše u tome da u ponedjeljak ujutro saznaš da ipak ne moraš otići u ured. Kakav sjajan početak novog radnog dana. Nismo se tome nadali, zar ne?
