Po jutru se dan poznaje

Alarm me budi u 7 ujutro i tako svaki dan. Od ponedjeljka do petka. U pola 8 ustajem, idem pod tuš, obučem se i pojedem doručak. U pola 9 izlazim iz stana i hvatam autobus. Osim kad je On kod mene, onda to sve nekako ide sporije i rijetko izađemo iz stana prije 8.40. Ali nema veze. Naučila sam da je s njim sve mnogo ležernije. I ja sam malo opustila. Prvih par dana uletavala sam u Maxi i običavala kupiti neki 7 Days kroasan ili nešto slično. Dok mi se nije zgadilo. No tako to kod mene ide. Tupim po nečemu dok mi se ne zgadi. A onda sam malo niže u ulici otkrila pekarnicu Hleb i kifle. Nisam požalila. Prije svega jer im je ponuda šireg spektra od broja okusa malo prije spomenutih kroasana. No nije to ono što me oduševilo (iako moram priznati da su im poslastice doista ukusne). Naime, svakog jutra dočeka me barem jedna ljubazna trgovkinja koja mi na sav glas kaže: "Dobro jutro, komšinice!" Bez iznimke, sve imaju osmjeh na licu i vrlo su simpatične. Jednostavno je nemoguće ne uzvratiti im osmjeh. Prava konverzacija kreće nakon osmjeha. Dok brzo i spretno pakira moju hranu u papirnatu vrećicu, pita me kako sam. Ponekad spomenemo čak i vrijeme. I one se, baš kao i ja, vesele ovim sunčanim danima i nadaju se da će što dulje potrajati. Dok se krećem prema blagajni, svega metar i pol dalje od mjesta gdje sam do maloprije stajala, pita me trebam li još nešto, "možda neki jogurt, tako bi mi dobro prijao uz moj doručak!" Nemoguće ih je odbiti. Platim račun (ponekad čak ostanem dužna neki dinar, kao jutros, ali kako kažu "4 dinara je doista smešno") i sretna i zadovoljna izlazim na ulicu. Napunjenih baterija odlazim u ured. Sve je nekako lakše! Dan može započeti. A valja ga lijepo i završiti. 

Bilo kuda...

... sranje svuda. Ok, možda sam sad malo drastična,ali shvaćate poantu. Svi smo mi dramaturzi u dubini duše. Četvrtak. Izašla sam iz ureda oko 16:20. Sve sam nešto odugovlačila zbog pljuska koji nije popuštao zadnja 3 sata. Razmišljam koja stanica mi je najbliža. Imam kišobran, ali kao da nemam. A na nogama nešto što ne znam kako da nazovem. Tenisice. No više ih nema, nego što ih ima. U glavi mi odzvanjaju Njegove riječi kako bih možda mogla na noge staviti nešto konkretno. Eh, ja i moda. Kad je bitnije biti lijep, nego zdrav. (Pošto ovo pišem 3 dana kasnije, jasno vam je da sam ipak ostala zdrava. Ovog puta.) Ulazim na stajalište Cvijićeva. Već mi od početka nije bilo jasno kako sam uspjela uhvatiti taj autobus. Zar vozi toliko sporo?? Svega 5 minuta kasnije, sve mi je bilo jasno. Nagruvana rijeka automobila, tramvaja i trolejbusa pokušavala se progurati kroz Takovsku, ali nekako bezuspješno. Prošlo je 5, pa 10 minuta. Pa 20. Nervozni ljudi svaki su čas molili vozača da otvori vrata i pusti ih van. Da se nisam objesila za onaj "rukodržač", vjerojatno bih odavno bila na podu. Agonija kroz Takovsku trajala je 35 minuta. Zapravo nisam sigurna što i sama nisam izašla iz autobusa i propješačila koju stanicu. Kiša je bila prestala. Zrak je bio svjež. Noge su mi ionako bile mokre pa koja lokva više - manje ništa ne znači. Kako sam uopće mogla pomisliti da samo u Zagrebu promet ne funkcionira kad padne malo kiše? Možda bismo trebali graditi barke s kotačima, tako da budu prilagodljive i kiši i suncu. Ali opet, imam osjećaj da bi te pak imale problema sa snijegom. 

Promaja

Ljeto polako, ali sigurno napušta Beograd. Dani su još relativno topli, no jutra i noći traže deblju odjeću. Većina preostalog ljeta zavukla se u gradske autobuse i odbija ih napustiti, iako ne plaćaju kartu. Baš iz tog razloga, u Beogradu se događa još nešto veoma važno. Rat. Iako ga na prvi pogled ne primjećujete, ništa ne gori, ne ruše se zgrade i srećom nema poginulih civila, ovaj je rat itekako ozbiljan i postaje zabrinjavajuć. Rat vode dvije ekstremističke skupine - stari i mladi. A povod za ovaj rat obična je promaja! Znate kako je, promaja je smrtna bolest i jednom kad vas pokosi, više niste isti. Pa tako u gradskom prometu svaki dan možete vidjeti iz prve ruke kako izgleda taj strašan rat. Jedni otvaraju, a drugi zatvaraju prozore. I svi se prave pristojnima, nitko se ne usudi suprotnoj strani prigovoriti, ali geste su očite. Stari pokrivaju uši, vežu šalove oko vrata, čak i papirnatim maramicama "zapušavaju" rupe od ventilacije, a mladi mahnito mašu lepezama i ruše se u nesvijest. Bilo od nedostatka zraka ili pak smrada koji obično starija skupina prouzroči. Obično zavisno od raspoloženja, promatram te dvije skupine i pitam se ima li ovom ratu kraja. Kako li će samo završiti i kada??

(Još jedna) ljubavna

Postoje neki ljudi koji u naš život uđu tiho i gotovo neprimjetno. Dopuste nam nakratko uvid u djelić svog života i osobnosti. I onda, poput atomske bombe, u nama nešto eksplodira i shvatimo da i mi želimo biti djelić života te osobe. Otključamo njihova vrata i uz veliku borbu, buku, krš i lom pronađemo malo mjesta za sebe i odlučno kažemo da ne odlazimo. 

Možda prvi put u svom životu razumijem tužne ljubavi, postaje mi kristalno jasno da ljubav često nije dovoljna. Ali postoje ti neki ljudi za koje si spreman učiniti sve. Čekati ih cijelu noć i oprostiti im čak i kad se naposljetku ne pojave. Dok oni još spavaju, trčati u trgovinu u potrazi za onim što vole. Nositi im doručak u krevet, ujutro kuhati kavu. A kad ponovno zaspu, mi ne skidamo pogled s njih jer nema ništa ljepše od tog prizora. Najljepši ljudi su najvoljeniji. Baš tada shvatiš da zagrljaj ili poljubac nisu dovoljni. Da imaš priliku, zavukao bi im se pod kožu i ostao tamo zauvijek. Bliže od toga ne ide. 

Ti ljudi ti ne dopuštaju da se ljutiš na njih, uglavnom je s njima veselo, opušteno i mirno. A kad su loši dani, oni učine sve da to poprave. Ima dana kad smo ljubomorni, pomalo paranoični, ponekad čak poželiš dignuti ruke od svega. Ali oni to osjete. Dovoljan je jedan pogled, jedna nježna riječ ili ono srce s balkona da odagnaju sve sumnje i posrame te što si uopće pomislio na nešto loše. 

Ponekad želiš više. Osjećaš da daješ i pokazuješ više osjećaja nego druga strana. A onda odjednom shvatiš koliko se ta druga strana trudi, očigledno ispravlja greške i jednostavno nte voli. Iako to ne govori svaki dan. No ljubav je toliko više od obične riječi.

Ne kažemo za njih uzalud da su „bolja polovica“. On je moja bolja polovica. Znala sam to onog trena kad me poljubio.