... sranje svuda. Ok, možda sam sad malo drastična,ali shvaćate poantu. Svi smo mi dramaturzi u dubini duše. Četvrtak. Izašla sam iz ureda oko 16:20. Sve sam nešto odugovlačila zbog pljuska koji nije popuštao zadnja 3 sata. Razmišljam koja stanica mi je najbliža. Imam kišobran, ali kao da nemam. A na nogama nešto što ne znam kako da nazovem. Tenisice. No više ih nema, nego što ih ima. U glavi mi odzvanjaju Njegove riječi kako bih možda mogla na noge staviti nešto konkretno. Eh, ja i moda. Kad je bitnije biti lijep, nego zdrav. (Pošto ovo pišem 3 dana kasnije, jasno vam je da sam ipak ostala zdrava. Ovog puta.) Ulazim na stajalište Cvijićeva. Već mi od početka nije bilo jasno kako sam uspjela uhvatiti taj autobus. Zar vozi toliko sporo?? Svega 5 minuta kasnije, sve mi je bilo jasno. Nagruvana rijeka automobila, tramvaja i trolejbusa pokušavala se progurati kroz Takovsku, ali nekako bezuspješno. Prošlo je 5, pa 10 minuta. Pa 20. Nervozni ljudi svaki su čas molili vozača da otvori vrata i pusti ih van. Da se nisam objesila za onaj "rukodržač", vjerojatno bih odavno bila na podu. Agonija kroz Takovsku trajala je 35 minuta. Zapravo nisam sigurna što i sama nisam izašla iz autobusa i propješačila koju stanicu. Kiša je bila prestala. Zrak je bio svjež. Noge su mi ionako bile mokre pa koja lokva više - manje ništa ne znači. Kako sam uopće mogla pomisliti da samo u Zagrebu promet ne funkcionira kad padne malo kiše? Možda bismo trebali graditi barke s kotačima, tako da budu prilagodljive i kiši i suncu. Ali opet, imam osjećaj da bi te pak imale problema sa snijegom.
Nema komentara:
Objavi komentar