Postoje neki ljudi koji u naš život uđu tiho i gotovo neprimjetno. Dopuste nam nakratko uvid u djelić svog života i osobnosti. I onda, poput atomske bombe, u nama nešto eksplodira i shvatimo da i mi želimo biti djelić života te osobe. Otključamo njihova vrata i uz veliku borbu, buku, krš i lom pronađemo malo mjesta za sebe i odlučno kažemo da ne odlazimo.
Možda prvi put u svom životu razumijem tužne ljubavi, postaje mi kristalno jasno da ljubav često nije dovoljna. Ali postoje ti neki ljudi za koje si spreman učiniti sve. Čekati ih cijelu noć i oprostiti im čak i kad se naposljetku ne pojave. Dok oni još spavaju, trčati u trgovinu u potrazi za onim što vole. Nositi im doručak u krevet, ujutro kuhati kavu. A kad ponovno zaspu, mi ne skidamo pogled s njih jer nema ništa ljepše od tog prizora. Najljepši ljudi su najvoljeniji. Baš tada shvatiš da zagrljaj ili poljubac nisu dovoljni. Da imaš priliku, zavukao bi im se pod kožu i ostao tamo zauvijek. Bliže od toga ne ide.
Ti ljudi ti ne dopuštaju da se ljutiš na njih, uglavnom je s njima veselo, opušteno i mirno. A kad su loši dani, oni učine sve da to poprave. Ima dana kad smo ljubomorni, pomalo paranoični, ponekad čak poželiš dignuti ruke od svega. Ali oni to osjete. Dovoljan je jedan pogled, jedna nježna riječ ili ono srce s balkona da odagnaju sve sumnje i posrame te što si uopće pomislio na nešto loše.
Ponekad želiš više. Osjećaš da daješ i pokazuješ više osjećaja nego druga strana. A onda odjednom shvatiš koliko se ta druga strana trudi, očigledno ispravlja greške i jednostavno nte voli. Iako to ne govori svaki dan. No ljubav je toliko više od obične riječi.
Ne kažemo za njih uzalud da su „bolja polovica“. On je moja bolja polovica. Znala sam to onog trena kad me poljubio.
Nema komentara:
Objavi komentar