Beograd je dobre volje. Pun je nekih paradoksa, ironija i ruganja na račun drugih. Cijeli dan sam čekala neki smak svijeta. Tako je barem izgledalo. Bilo je mračno pa sam još jedan dan u nizu dizala rolete ne bih li pustila malo svjetla u stan. A onda je nakratko pala kiša. Toliko kratko da sam to primijetila samo po mokroj ulici. I to je bilo to. Beogradsko nebo odlučilo je da je za danas dosta. Možda se čak nasmijao onim budalama koji su nosili kišobran, a sve uzalud. Volim promatrati beogradske autobuse. Toliko su različiti, kao da ne postoje dva ista. A da stvar bude gora (ili bolja, barem kad je javni prijevoz u pitanju i pokušaj da stignemo od točke A do točke B), ima ih nevjerojatno puno. Pogledom sam pratila kolonu autobusa koji su pokušavali doći do stanice da pokupe (ili ostave putnike) i uočila jednog koji ih je elegantno prešišao. Na njemu je umjesto broja i krajnjeg odredišta (koje i nije uvijek najtočnije, no navikneš se na to s vremenom, bitno je da znaš na koju stranu treba krenuti) pisalo velikim latiničnim slovima PREVOZ DECE. Bacila sam pogled unutra i umjesto djece ugledala troje penzionera, svako se zavukao u svoj ćošak i poput nekog poslušnog vojnika gledao pravo ispred sebe. Nasmijala sam se ironiji. Smiješni su ti starci. Na koju god stranu svijeta pogledaš, svi su ljudi isti, a opet različiti. No svi su stari ljudi isti. Gori od male djece. Čangrizavi, nestrpljivi, neposlušni i često nisu svjesni svojih (ne)mogućnosti. Guraju se preko reda, kad treba uhvatiti slobodno mjesto u javnom gradskom prijevozu, brži su od svjetlosti. Priroda je doista ponekad okrutna. Poigra se s čovjekom i stvori od njega nešto za što se ranije zaklinjao da nikada neće postati.
Nema komentara:
Objavi komentar