442 do Beograda

Ili malo više od toga. Dobro, puno više od toga. Duplo više. Po makadamu i razvaljenim cestama, kroz najgora (bez uvrede) sela Like i Gorskog Kotara, pa onda do Siska i tako dalje. Sve dok napokon nismo izbili na autocestu. Prvi put sam pomislila kako volim autocestu. Vozili smo se 12 sati. Dvanaest. Slovom i brojkom. Autobus je već od početne stanice bio prilično pun. A smijala sam se kad sam ugledala autobus na kat misleći kako neće biti više od 5 ljudi plus ja. A mene često ni ne računaju kao jednu cijelu osobu s obzirom na moje kile. Taman pred polazak autobusa, vratila sam se na svoje sjedište i do sebe ugledala gospođu nekih 65 - 70 godina (kasnije sam saznala da ima 68, prvi put da sam nekoga dobro procijenila kad su godine u pitanju). Usta je razvukla u neki smiješak i rekla mi je: "Drago mi je da sjediš pored mene. Ne volim muškarce, uvijek rašire noge i zauzmu svoje i tvoje sjedište." Da, valjda. Obično je autobus prazan pa sjednem sama. Na putu kroz Liku i Gorski Kotar smo skupljali po raznim rupama putnike, ponekad samo neki paket koji je trebao hitno stići u Beograd. Ne razumijete, i ja moram hitno stići u Beograd. Dotična gospođa pored mene jedva je čekala neku žrtvu. Nije se gasila. Ako uopće ima gumb za gašenje. Saznala sam sve detalje njenog djetinjstva, kako se i za koga udala, koliko djece je rodila, što su studirali, za koga su se udali, koliko unučadi ima, tko što studira, koliko državljanstva ima koji od njenih 105 članova obitelji i tako dalje. Mislim da vam je jasno. Cijelo vrijeme mi se obraćala sa "sine". Nije njoj problem što muškarac širi noge i zauzima više mjesta njego što bi trebao nego što bi ju taj isti muškarac odj*** već sto puta. A ja sam tek tu i tamo uzimala pauzu gurajući slušalice u uši iako ona ni tada nije prestajala govoriti. Nekih 40 km od Beograda, gospođa se otišla izvikati na vozače da kakav je red stajati na svakoj drugoj pumpi i ispuštati ljude van iz autobusa gdje nije stanica. Kasnili smo sat vremena i njena je ljutnja bila opravdana. Nije se više vratila na svoje sjedište. Možda su je ostavili i otišli bez nje. Na kraju krajeva, bio je važan samo njegov osmjeh. Četiri tjedna je ipak puno vremena. Previše. Ali sad sam doma.