Posljednjih dana ustajem nešto abnormalno rano. Oko pola 9. Ima dana kad ustajem i ranije. To se nije dogodilo barem 6 mjeseci (osim prisilnim putem, alarmom, a to ne računam). Primila sam se nekog posla, gledam neke poslove, što ih više gledam, to sam depresivnija. Nakon poslanih ukupno 9 molbi i prijava za posao, doručkujem i obavljam onaj svoj klasični ritual. Vježbam. Ujutro i navečer, svaki dan otkako sam se vratila. I tako mi nekako dan prođe, ni ne snađem se, a shvatim da nisam napravila ništa od planiranog. Na bijelom papiru stoje crna slova, tek je prva riječ precrtana. Sklonim papir da me još više ne deprimira. Danas je već vikend, pa većina tih stvari mora pričekati do ponedjeljka. A one koje mogu obaviti i vikendom, svejedno ću odložiti do ponedjeljka. Predvečer sam izašla prošetati. Da udahnem beogradski zrak. Više sparinu. Krećem se svojom uobičajenom rutom. Nisam nešto dobre volje. Ono što sam planirala za navečer, otkazala sam. Lagala bih kad bih rekla da ne znam razlog. U jednom sam trenutku shvatila da počinje padati mrak. Lagano je i zahladilo. Iako to nije to, osjeća se dolazak jeseni. Dječja igrališta ponovno su puna, ribice što se koprcaju u vodi zamijenili su neki plišani psi što na baterije skakuću, a štandove s trešnjama i jagodama zamijenili su štandovi s grožđem. Toliko sam se veselila toj jeseni, bolje joj je da ne razočara. Svoju sam šetnju završila trgovinom. Razmišljam kako trebam novu dozu voća, nešto slano, neku grickalicu i nešto slatko! Da! Slatko! Bez toga ne mogu. Slatkiši mi odvuku misli na jednu zgodu, sjedili smo na balkonu dok je on pušio cigaretu i razgovarali o tome što smo naučili jedno o drugome u posljednjih godinu dana. "Jedeš mnogo slatkog!" Prokomentirao je. Nisam do tada razmišljala o tome, no bio je u pravu. Zgrabila sam nekoliko slastica s polica i krenula prema blagajni. Uostalom, zima je duga. Trebat će mi svaki gram viška da grije ispod stotinu slojeva odjeće koji nikada nisu dovoljni.
Nema komentara:
Objavi komentar