Subotnji

Jučer netko nije imao baš sjajan dan. Ok, osim mene. Ali ja sam poznata po tome da često nemam sjajan dan. Možda sad malo pretjerujem. Nije bitno. Nije ovo post o meni. Ovo je post o Beogradu. Koji se jučer baš i nije proslavio. Nekako je bio pomalo neodlučan. Ili nije? Barem se u tom opisu slažemo. I ja sam takva. Valjda. On nije mogao spavati, pa nije dao ni meni. Poslao je nekog gladnog komarca, koji je više zujao pored mojih ušiju nego što me grizao. Pobjegla sam u dnevnu sobu i nakon nekoliko neuspjelih pokušaja ipak zaspala. Tek ujutro Beograd je pokazao svoju narav. Ponadala sam se da će to biti obična kišna subota, nekako bi to odgovaralo mom raspoloženju. I baš kad sam otvorila sve prozore da uđe svježi zrak, nad Beogradom se pojavilo sunce. Brzo sam sve zatvorila da sparina ne ulazi u stan. Spustila sam rolete, napravila mrak u stanu poput nekog šišmiša. Sunce je bježalo na zapad, a za njim i tmurni oblaci. Kišni oblaci. Negdje oko 6 popodne, Beograd je odlučio da mu je ipak dosta sunca i naglo zamračio koliko pogled seže. Dignula sam rolete i otvorila prozore. Da uđe svježi zrak. No nisam dugo. Jer nakon samo par minuta, od nekud se pojavio vjetar i prijetio da će mi porazbijati sve prozore. Odustala sam. Ponekad je tako najbolje. Uvukla sam se pod deku i predložila Beogradu da učini isto.