"...trava raste, gora zelena" pjeva Marta Bereš. Nju je teško zaboraviti. Genijalna glumica u još boljem ostvarenju One-Girl Show. Mene rijetko toliko nešto oduševi da priznam da sam pogriješila u svojim predrasudama. Marta je bila naša jutrošnja zanimacija. Kao i Muha Blackstazy, Jo Nesbo i još nekolicina različitih ljudi. Pili smo ranojutarnju kavu i čaj i družili se s umjetnicima. Kad je on otišao, otišlo je i naše različito, ali veselo društvo. Pala je kiša. Ajde da budem skroz sladunjava pa da kažem kako je to baš u skladu s mojim osjećajima (svakog jutra) kad ode od mene. Izašla sam na balkon i pružila ruke u zrak da ulovim koju kišnu kap. Nikad nešto pretjerano nisam voljela kišu (za razliku od Njega). Možda iz topline svog doma, dok rominja po mom prozoru, ali nikako kad me uhvati nespremnu negdje na cesti. No nekako se dogodilo u posljednjih šest mjeseci da sam pokisla više puta nego u cijelom svom životu. Jučer smo za sekundu izbjegli kišu. Sjeli smo u blizini Knez Mihajlove u neki kafić, tek što smo sjeli, spustio se pljusak. Srećom pa nije potrajao i ubrzo smo ponovo šetali beogradskim ulicama. Jedva sam se suzdržala komentara kako osjećam da kiša obilježava našu vezu. Zvuči tako loše i tragično. Ima valjda nešto dobro u toj kiši. Mnogo sam toga naučila uz njega, i kišu sve češće gledam nekim drugim, romantičnim očima (pogotovo iz svoje dnevne sobe s velikim prozorima). Tko zna što nas još očekuje, ali sigurna sam da smo spremni na baš sve izazove.
Nema komentara:
Objavi komentar