Iz zimskih kaputa, uskočili smo u kratke rukave. Gdje je nestalo proljeće? Zima je bila duga i burna. I hladna. I snježna. Prilično. A onda je došlo ljeto. Bez proljeća. Sve nas češće bojkotira. Nema veze. Uglavnom padne toliko kiše, da izgubim svaku volju za proljećem. Shvatila sam da sam došla u Beograd početkom proljeća potpuno nepripremljena. Nisam računala da će velika crna rupa progutati proljeće i da ću ja iz čizama uskočiti u sandale. One koje nemam. Srećom, sandale su stigle nešto poslije mene u malom crvenom koferu. Ja sam tip koji uglavnom izbjegava sunce. Osim onih mjesec dana kad sam na plaži. Ovih mjesec dana. Od kojih je prvi tjedan prošao. Nešto sam se psihički pripremala da odem koji put u solarij, no ostalo je na željama i pripremama. Prvom prilikom kad sam izašla iz hlača (jer su Njemu draže moje lepršave haljinice i "uvijek priupita što nisam obukla suknjicu?") požalila sam što ipak nisam napravila malu žrtvu i otišla u solarij. Oko mene predivne preplanule Beograđanke, a ja k'o neko siroto aristokratsko dijete koje od sunca nije vidjelo ni "s". I eto mene sad na moru, tu sam još barem 3 tjedna, pržim se na plaži, kad postane nepodnošljivo uskočim u more i rashladim. A sve to u nadi da ću i ja barem malo izgledati poput preplanulih Beograđanka, a ne sirotica pod staklenim zvonom.
Ovog ćete puta ostati uskraćeni za fotografiju, preostaje Vam samo da se prepustite mašti i zamišljate me kako se pržim na suncu poput komada šnicle. Nasmijte se, meni sunce zateže kožu pa mi i to ide malo teže.
Nema komentara:
Objavi komentar