Stavljam četiri male žličice šećera u svoj čaj. Petak je. On radi. Ja se pakiram. Nešto mi se ne ide. Gledam popriličnu količinu odjeće koju sam planirala ponijeti sa sobom. Nema šanse da to sve uguram u onaj mali kofer. Kako da se spakiram za mjesec dana? Pao je mrak i s kuhinjskog prozora vidim svjetla Beograda. Obožavam ovaj grad. Zapravo je još toliko toga što nisam vidjela. Otpijem gutljaj svog čaja. Kako je dobar. Svako jutro i svaku večer isti ritual. Četiri male žličice šećera. Ponekad njegova šalica pravi društvo, volim takva jutra. Sandale, majice, haljine. One haljine koje on voli. A crvenu još nije ni vidio. U glavi mi još odzvanjaju njegove lijepe riječi. "Što te više gledam, sve si lepša." Uspješno sam spakirala svih milijun haljina. Kao da je bitno. Za koga ću ih oblačiti, ako ne za njega. Baš kad sam uspješno zatvorila kofer, dolazim u napast da sve vratim na vješalice pa u ormar. Mrzim ljeto. I pakiranje. I što prekidam svoj ritual nakon tri i pol mjeseca. Ne smijem zaboraviti zaliti biljke. Ugasiti bojler. Baciti svu pokvarljivu hranu iz frižidera. Baciti smeće. Stao je kuhinjski sat. Krepala je žarulja u boravku. Nema veze, zamijenit će ju On kad se vratim. Kako će Beograd bez mene? A ja bez Njega?
Nema komentara:
Objavi komentar