Otišla sam na balkon po ručnik koji se lagano ljuljao na vjetru. Baš kad sam se spremala vratit se u stan, zatvoriti vrata da ne ulazi sparina, nešto mi je skrenulo pogled. Krajičkom oka sam ugledala malog Roma, mislim onog najstarijeg od njih, kako poput nekog vojnika čuva svoju poziciju pred trgovinom. Nije to ništa neobično, svaki dan gledam isti prizor, uvijek jednako tragičan. Glupo je reći da sam se navikla, no zabrinula bih se da jedno jutro ne ugledam nekog od njih na svojoj straži. No jutros nije bio sam. U prozoru s njim sjedio je i jedan mali pesek. Mali crni. Ne razumijem se u pasmine, a i vid mi već dulje vrijeme nije dovoljno dobar da razaznam takve male "stvari". Scena je bila dirljiva. Mali Rom gladio je svojeg ljubimca, povremeno ga povlačio po rukama, a povremeno ga puštao da odmara. Nije bilo prolaznika koji se nije zaustavio barem na tren.
Često kažem kako ne mogu bez Njega, ne mogu niti bez muzike, u pozadini svakog mog dana uvijek se čuju neke note. Ne mogu zamisliti život bez moje majke, u mom životu nije bilo većih junaka od nje. No ono što nam svima bez razlike treba jest prijatelj. Netko tko će nas saslušati, savjetovati, smijati se s nama ili jednostavno biti tu. Da znaš da nisi sam. Jer nitko ne voli biti sam, čak ni mali Rom koji nije sam birao vlastitu sudbinu. No ipak je pronašao nekoga da mu barem malo uljepša ako ne već život, onda barem dan ili koji sat.
Nema komentara:
Objavi komentar