Sjela sam uz Savu dok On ne dođe. Nije još bilo ovako vruće i sparno, a one krošnje pravile su sjajnu hladovinu. Ja sam sitna, a klupica dugačka. Pored mene su prošla dva starija gospodina. Prijatelji. Produžili su dalje, a onda se vratili i upitali me smiju li sjesti pored mene. I sama sam jedva pronašla slobodnu klupu, naravno da nisam imala ništa protiv. Jedan od njih, prije nego je sjeo, uzeo je ostavljenu kutiju cigareta koja je ležala na drugom kraju klupice i upitao me je li moja. Rekla sam da nije, kako ne pušim. Obojica su zaključili kako je to odlično, da cigarete samo štete. "Malo pre smo videli devojku, malo mlađu od tebe s cigarom u ruci. Nije imala više od 13 ili 14." Rekao je jedan od njih. Slatko sam se nasmijala. Zar izgledam baš toliko mlado? "Nije baš malo mlađa od mene!" Odgovorila sam im. "Ja imam 25!" Dodala sam. Obojica su me pogledali s nepovjerenjem. Vidjela sam onaj "ma-nema-šanse" izraz lica. Nadala sam se da neću morati vaditi ličnu kartu kako bih dokazala koliko sam stara. Ostavili su se mojih godina. Više ih je zanimalo odakle sam. Nisu zaboravili spomenuti kako je naše more najljepše na svijetu. Znam. I djevojke su nam lijepe. Doduše, nisu sve mladolike kao ja. Neka, kažu da će mi to jednog dana biti veliki kompliment.
:-)
OdgovoriIzbriši