Prestao je onaj ljetni pljusak i krenula sam u grad. U međuvremenu se još nekoliko puta spustila kiša i samo sam se nadala da ću je nekako izbjeći. I jesam. Prošetala sam dio puta. Nešto nisam bila pretjerano raspoložena za ovu vrstu planova, ali učim se ne biti sebična. Uostalom, bila je to predivna gesta od Njega. Iznenadila me. Nema toga što ne bih učinila za njega. Negdje na putu, koji metar od onog mjesta gdje me prvi put poljubio ugledala sam starca oko kojih 70 godina. Hranio je dvije mace i hrpu golubova. Ne znam što mi je došlo, prišla sam mu. Bilo je posve spontano. Nisam ništa očekivala.
"Nisu moji. Samo ih hranim." Rekao mi je.
"Lijepo od Vas." Uzvratila sam mu. Iako su mačke moja ogromna ljubav, bilo je nešto u tom starcu koji je toliko plijenio moju pažnju. Bio je lutalica, vjerojatno bez doma i obitelji kojoj se mogao vratiti nakon druženja sa životinjama. Odjeća mu je bila stara, prljava i natopljena kišom koja je ranije padala. Ipak, bilo je u njemu nešto dostojanstveno. I doista, više sam ja pokisla uz ovo današnje sunce, nego on uz jučerašnji prolom oblaka.
Nema komentara:
Objavi komentar