Volim svoje komšije. Dragi su, simpatični i ljubazni. Ima ih nekolicina i poprilično privlačnog stasa. Stvarno su mi dragi komšije. Osim kad tuguju što nisu bili na Cecinom koncertu, pa onda zajedno s njima ja moram tugovati. Ja i ostalih 20 stanova. Da im znam ime i prezime možda bih im čak pokucala na vrata i zamolila da stišaju malo tu Cecu, ovako mi se malo manta, manta, pa upalim vlastitu muziku i pokušam nadglasati Cecu. No teško je to. Ceca je fenomen, nešto što je meni teško pojmiti. Uostalom koji svjetski izvođač uspije na ovim prostorima na svom koncertu okupiti 150 000 ljudi iz svih zemalja bivše Jugoslavije? Tako je. Ni jedan. Možda to više govori o nama, nego o Ceci. Jer svi znamo tko je Ceca, pa ipak, ona i dalje svojom glazbom, glasom i stasom uveseljava stotine tisuća ljudi. Iako smo svjesni tko i što iza Cece stoji. Pa što se onda čudimo kad nas kradu, varaju i lažu, otimaju ono što je naše, a mi pri tome ne činimo ništa da bismo to zaustavili. A o pojedincima koji iza toga stoje zna se puno manje nego o jednoj Ceci. Ljudska glupost doista je beskonačna. A dok smo mi kolektivno glupi i slijepi, Ceca se zahvaljuje Bogu i svojim obožavateljima, jer da nije njih, danas ne bi bilo ni nje.
Nema komentara:
Objavi komentar