Doista se mogu pohvaliti da sam mnogo proputovala. Nisam se izgubila ni u Berlinu, ni u Londonu, Istanbulu, Barceloni, Madridu... Ok, shvaćate poantu, hvalim se kako sam se naputovala u svom "kratkom" životu i kako sam dobrih, dapače, sjajnih sposobnosti da ne zalutam u nepoznatom gradu. Ali dosta o meni. Drugog dana svog beogradskog života, ušla sam u autobus i uputila se prema doma. Bilo je kasno navečer. Nisam imala pojma kako moja stanica izgleda, gdje se nalazi niti kako se zove. Ali, nije ovo London, mogu ja to. Vozila sam se i vozila. Autobus broj 37 skretao je, spuštao se i onda opet penjao, prolazio nadvožnjake, pa onda opet skretao. Ugledala sam neku civilizaciju napokon. Ali nije izgledala poznato. Zaključila sam da to nije to i nastavila dalje. A onda se ispred mene našla vražja pustopoljina i shvatila sam da ne znam gdje sam niti gdje idem. Tvrdoglavost mi valjda nije dopuštala da pitam. Odjednom se ispred mene izdigla neka straćara, a ja gotovo zaplakala. Oko mene mrkli mrak, autobus pun ljudi, ali nastavljam ja dalje do svoje stanice. Nije bilo veće sreće od moje kad sam napokon ugledala poznati kvart, ovaj na koji sam sad već i navikla pomalo. Prvi ispit: Uvod u GSP - položila.
Prije neki dan, vraćam se iz grada, umorna od šetnje, nešto sam sumanuto bezuspješno tražila po gradu, na Trgu napokon dočekam autobus i pravac doma. Malo odspavati. Ma nešto sam se loše osjećala, mislila sam da je prolazno (a ispalo je da nije). U autobusu gužva, klasika. Ali valjda nikako da se naviknem. Svakim pocupkavanjem autobusa, pocupkava i moj želudac. Ne sluti na dobro. Neka nesvjestica me hvata. Razmišljam da izađem, ali sam baš u nekom nehumanom dijelu grada i nije mi baš svejedno (da, pomalo sam paranoična, u šali često kažem da se osjećam kao da sam na Divljem zapadu nekada, ali samo nekada). Nenormalan smrad se širi autobusom, onakav kakav nisam osjetila ni u zagrebačkom noćnom prijevozu (a svi znamo do koje razine noćni prijevoz smrdi). U trenutku kad više ne mogu, molim neku simpatičnu ženu da mi prepusti svoje mjesto. Ispričava mi se što nije uočila da mi je dobro i odmah priskače u pomoć. Vadi vlažne maramice i govori mi neka skinem šal oko vrata. Gospođa par stolica dalje vadi čokoladicu iz džepa i pruža mi da mi se digne šećer. Do nje gospođa vadi mentol bombone. Već mi je bolje. Smijem se sama sebi. Kao neka luda mlada trudnica, a samo nisam pojela dovoljno obilan doručak. A Beograd crpi većinu moje energije pa nekako kao da češće i više jedem nego prije. Osim tog dana. Ispit iz predmeta Kako se nositi sa smradom i drndanjem GSP-a - pala. Ispit iz humanosti - položen bez greške.
Nema komentara:
Objavi komentar