Neke nove ljubavi

Prošla sam Brankovim mostom. Tu uvijek iskrsne neka divna uspomena. Prije tjedan dana Sava je sasvim potopila jednu stranu obale. Drveće je bilo duboko zaronjeno u rijeku, a improvizirani mostovi omogućavali su pristup splavovima. Stala sam na "mesto za ljubljenje". Grafit je pomalo izblijedio, no znam da je tu. Obožavam ovaj pogled. Kao da imaš cijeli grad na dlanu. Od Kalemegdana od Svetog Save pa i puno, puno dalje. Rijeka se napokon povukla. A za sobom je odnijela i ljubavne poruke ispisane po tlu. Ostali su tek blijedi tragovi imena zaljubljenih parova, pokoji datum i ono veliko crveno srce. Smiješno je to. I pomalo žalosno. U žaru ljubavne borbe učiniš nešto za što vjeruješ da će tu ostati vječno. Kao tetoviranje imena voljene osobe na svoje tijelo. A onda, gotovo preko noći, dođe oluja i obriše nešto za što si mislio da će trajati zauvijek. Takva je valjda i ljubav. Nepredvidiva poput opasne oluje poslije koje nitko ne zna što nosi novi dan. Ali tko bi znao, možda baš neki od tih izbrisanih imena novi dan poslije oluje donosi nešto još bolje. Nadam se da je tako.