Dinar ili dva

Prije nego odlazim u trgovinu, uvijek prebrojim novac u novčaniku. Ne zato jer ga nemam, čisto iz neke navike. Rijetko plaćam karticom, radije odem do bankomata, ako zatreba. Spustim se s drugog kate svoje zgrade, odmah preko puta je trgovina. Ne posebno velika, ali dovoljna za ono što mi treba. Barem ono osnovno. Ispred trgovine me dočekuje troje malih Roma, prljavi su i ne mirišu baš najbolje. Najstariji od njih stoji u sredini s buntom novčanica, po 10, 20 ili 50 dinara. Ostalo dvoje ga pozorno sluša: "Ovo je meni za sladoled, ovo tebi, a ovo tebi." Ponosno prebire po novčanicama kao da su tisuće eura u pitanju. Posramim se. Jer svaki dan stoje na istom mjestu, uvijek me pristojno pitaju dam li "neki dinar", a ja samo prođem, već više iz neke navike (u početku mi je možda bilo malo šokantno jer nisam navikla na to). Često mi kad izađem na balkon pogled padne na male Rome, uvijek je netko tamo, čekaju koji dinar za sladoled. Uostalom, i meni je sada najslađe pojesti baš sladoled, sladak i osvježavajuć. Barem malo olakša ove nepodnošljive vrućine. Ja mogu pobjeći u stan, upaliti klimu i dignuti sve četiri u zrak. A oni ovako stoje cijeli dan, na toplom ili hladnom, nitko ih ne pita kako se osjećaju i da li bi se možda radije igrali s drugom djecom njihovih godina. Doista volim kad se pokrenu razgovori na temu ravnopravnosti. Gdje je ta ravnopravnost koja navodno postoji? Zašto je ja onda ne vidim pored zdravih očiju?