Probudila sam se u 5.30. Ne. Alarm nečijeg automobila (koji je bez prestanka zavijao) me probudio. A onda kad je napokon malo utihnuo, začuo se čopor pasa koji je u duetu zalajao. Tko zna na što. Ili na koga. A onda opet alarm. Pa autobus. Toliko glasan da me glava zaboljela. Za njim još jedan. Vražji autobus. Kad ga trebam, nikad ga nema. I vražji taj alarm. Samo neka prestane više. Da mogu nastaviti spavati. Uostalom, koja je korist od alarma na koji nitko ne reagira? Vjerojatno kao i ja u krevetima odmahuju glavom, razmišljaju kako zasigurno nije riječ o njihovom alarmu i mole Boga da što prije prestane. A onda napokon nastaje muk. Imam neki čudan okus u ustima. Ponovo me boli grlo. Ustajem iz kreveta i u kuhinji stavljam komad čokolade u usta. Vani se već razdanilo. Bacam pogled kroz prozor i na cesti ugledam svoje vesele prijatelje. One šarmantne pse lutalice koji me svakog dana veselo pozdravljaju na putu prema trgovini. Leže i odmaraju. Ljepše, a opet tužnije životinje nigdje nisam srela. Kratko sam ovdje. Ne usudim se ni pomisliti što će biti kad dođe zima i zapuše košava. Kako tada preživljavaju?
Nema komentara:
Objavi komentar