Na izlasku sam iz stana. Doduše, već zadnja 3 sata, ali nije to sad bitno. Bacam pogled kroz jedan od brojnih prozora u stanu. Pokušavam dokučiti hoće li kiša. Izgleda da hoće. Ali nikad ne znaš. Pomisao na kišu na lice mi izmamljuje veliki osmjeh. Poput malog djeteta koje je ugledalo novu igračku. Veliki sivi oblak koji se približava mojem komadiću neba ispod kojeg živim vratio me dva dana ranije, na Kalemegdan i ljetni pljusak koji nas je oboje do kože oprao. Uz sva moja nastojanja da snažno držim sve konce u rukama i uvijek znam što se događa, ovo nisam mogla predvidjeti. Snažno me zagrlio da me barem malo zakloni od kiše. A onda su velike kišne kapi prodrle do mojih kostiju, niz lice mi se slijevao topao vodeni mlaz. Ali nije bilo važno. Prvi put nije bilo važno što nije ispalo kako sam planirala. Ispalo je bolje od toga. I zato nema veze ako i danas pokisnem, nikad prije nisam toliko obožavala kišu.
Nema komentara:
Objavi komentar