Neke stvari su potpuno van naše kontrole. Ne možemo ih predvidjeti, a kad se dogode, loše se nosimo s
time. Kako to mrzim. Uglavnom bi se moglo reći kako se loše nosim sa stresom pa sam s vremenom morala naučiti kako ga barem malo smanjiti. Moje rješenje (kad ne bacam anti-stres lopticu po zraku kao neki manijak) vrlo je jednostavno - šetnja. Šećem pola sata, sat vremena, koliko god je potrebno da izbacim negativne stvari iz svoje glave. Pomaže. Barem malo. Šetala sam kad sam se prvi put jako posvađala s Marinom, kad mi je Mladen rekao da više ne možemo biti prijatelji jer sam za njega nešto više od prijateljice, šetala sam i kad je Ivan rekao da odlazi i kad sam shvatila da se možda više nikada nećemo vidjeti. I danas sam krenula u šetnju. Na zapad, pa sam skrenula prema sjeveru, jednom stranom ulice, kod tržnice se okrenula i vratila se drugom stranom. Kroz te krivudave ulice i zbrku u svojoj glavi na jednom kamenom stupu ugledala sam macu. Zaustavila sam se i nježno gurnula ruku da me pomiriše. Preplavile su me emocije i sjetila sam se svojeg malog stvorenjca koje sam ostavila u Zagrebu. Toliko mi nedostaje ponekad. Maca je podigla glavu i stala mi se umiljavati. Tek što sam ju krenula dragati, shvatila sam da nije sama. Pored nje je na tlu sjedio jedan crni elegantni mačak. Oboje sam ih odmjerila. Nisu lutalice. Bile su uglađene i punih, velikih trbuščića. Sagnula sam se i pomazila mačka. Sumnjam da bi bio ljubomoran što njemu nisam poklonila trenutak svoje pažnje, više je do mene. Zapreo je i samo odjednom su potpuno nestale sve negativne emocije, opustila sam se i čak su mi izmamili osmjeh na lice. Vratila sam se kući sa sladoledom u ruci i novim prijateljima u srcu. Ipak ću morati razmisliti o nabavljanju kućnog ljubimca nakon godišnjeg odmora.
Nema komentara:
Objavi komentar