Nedjeljno jutro

Probudila sam se oko 11. On je još spavao. Dok sam sjedila na rubu kreveta i gledala ga kako spava, sjetila sam se jedne ne tako jako davne nedjelje. Posebno dobre nedjelje. I tada sam ustala prije njega. Nije to ništa čudno. Ponekad ga iz milja nazovem Uspavanom ljepoticom. Nisam sigurna da je oduševljen time, ali šuti i trpi. Te nedjelje, ja sam se otuširala i spakirala za povratak doma. Pojeli smo doručak pa sjeli u Biblioteku na Terazijama. On je popio kavu, a ja čaj. Kavu ne pijem, nikada. Znao mi je ranije prigovarati da "kakva sam ja to žena koja ne ume da skuva kafu?" Slatko se nasmijem kad se toga sjetim. Bila je hladna nedjelja. Morali smo ubiti vrijeme do mog povratka kući. Ustao je po novine i oboje smo tiho gutali slova ćirilice koja su se pružala pred nama. Ja nešto sporije. Valjda sam izašla iz štosa, rijetko čitam, samo na latinici. Dan ranije bio je čisti hedonizam. Prale su me emocije, a vjerujem i njega. Osjetila sam to u načinu na koji me držao za koljeno kao da ću pobjeći zajedno s okretajima stranica. Popili smo kavu i čaj i druženje završili šetnjom. Trajalo je to nekoliko nedjelja. No ta nedjelja je bila posebna. Bila je prva. Neponovljiva. Mnogo toga se promijenilo. Na bolje. Više ne odlazimo u Biblioteku. Ali se niti ne rastajemo nedjeljom.