Kažu da se o ukusima ne raspravlja. Bože moj, zato smo i došli tu gdje jesmo. Jer šutimo umjesto da nešto kažemo. Da podrugljivo pogledamo ili se malo glasnije nasmijemo. Znam. Nije pristojno. I mene je to mama naučila. Stojim na semaforu na Terazijama, tamo kod hotela Moskva i čekam da se upali zeleno svjetlo. Ispred sebe ugledam djevojku, možda kojih 26. Loše mi ide to nagađanje godina. A i činjenica je da danas djevojčice do 13 ponekad izgledaju starije od mene. Bila je visoka barem 185 cm, a na tankim nožicama poput neke rode nosila je i štikle od barem 12 cm. Izgledala je poput nekog diva u usporedbi sa mnom. Imala je dugu tamnu kosu, a u skladu s njom bila je i "njena" pretjerano neprirodno tamna boja tena. Na sebi je imala usku, uz tijelo pripijenu haljinicu bez naramenica. Mora da ju je uzela mlađoj sestri jer je haljina barem 2 broja bila premala. Mjesto gdje je nedostajalo tkanine bila je, ni više ni manje nego njena stražnjica! Jadna djevojka. Netko joj je trebao reći da ona izreka 'manje je više' nije baš uvijek točna. Kako je radila korake, tako se haljina sve više i više dizala. Da joj uopće nije neugodno najbolje se vidjelo po tome što se nije ni potrudila da ju barem povremeno spusti prema dolje i prekrije guzu. Negdje putem djevojku su zasigurno opljačkali jer jadnica nije imala ni gaće. Sliku, nažalost, nemam (osim one u glavi koja jednostavno ne želi izblijediti). Morat ćete mi vjerovati na riječ. Odjednom se kojih 5 metara dalje pojavio neki fotograf. Usmjerio je veliki objektiv u smjeru gdje sam i ja stajala (i dotična djevojka, naravno). Diskretno sam se pomaknula koji korak. Nikad si ne bih dozvolila da me povežu s takvim neukusom. Žalila bih je, ali nisam sigurna da je to dovoljno i da je to ono što ta djevojka treba.
Nema komentara:
Objavi komentar