Naš dugački rastanak ipak smo prekinuli kratkim susretom. Našli smo se u Zagrebu, s njim sve uvijek nekako ide u zadnji čas, no počelo mi se to sviđati. Ležali smo na nekoj riječkoj plaži, a oko nas sami Beograđani. Dobra neka atmosfera. Znaju da naprave žurku. Špricer. Kako se zove špricer u Hrvatskoj?? Trebalo mi je vremena, a onda je netko spomenuo - gemišt! Dok je ležao na mom krevetu, promatrala sam ga kako čita knjigu. Sjetila sam se kako mi je jednom rekao da brzo čitam. Pa kad mi latinica dobro ide. A onda sam stala i razmislila još jednom o toj gluposti. Pa i on čita i piše latinicom. Ja nepažljivo čitam. Ništa više. Samo što ja ne čitam ćirilicu brzo kao On. Tu i tamo provalim neki izraz koji nije u duhu mojeg jezika. Sve češće. Nema veze. Simpatično je. Kao i kad se on trudi pričati hrvatski. Košmar mi je u glavi. Umorilo me sve ovo. Ponekad ni sama ne znam odakle mi ta energija da ga tako pratim. Nadam se da će more i luftić učiniti svoje. Napuniti baterije za neke nove "akcije".
Stajali smo na peronu 202. Nedjelja ujutro. Opet ta nedjelja i rastanak. Iako ovaj puta nisam ja ta koja odlazi.
*Ovo bih trebalo svrstati pod neke 'Zagrebačke crtice', no valjda ipak nešto vrijedi ona poslovica: Dom je gdje je srce.
*Ovo bih trebalo svrstati pod neke 'Zagrebačke crtice', no valjda ipak nešto vrijedi ona poslovica: Dom je gdje je srce.
Nema komentara:
Objavi komentar