Alarm me budi u 7 ujutro i tako svaki dan. Od ponedjeljka do petka. U pola 8 ustajem, idem pod tuš, obučem se i pojedem doručak. U pola 9 izlazim iz stana i hvatam autobus. Osim kad je On kod mene, onda to sve nekako ide sporije i rijetko izađemo iz stana prije 8.40. Ali nema veze. Naučila sam da je s njim sve mnogo ležernije. I ja sam malo opustila. Prvih par dana uletavala sam u Maxi i običavala kupiti neki 7 Days kroasan ili nešto slično. Dok mi se nije zgadilo. No tako to kod mene ide. Tupim po nečemu dok mi se ne zgadi. A onda sam malo niže u ulici otkrila pekarnicu Hleb i kifle. Nisam požalila. Prije svega jer im je ponuda šireg spektra od broja okusa malo prije spomenutih kroasana. No nije to ono što me oduševilo (iako moram priznati da su im poslastice doista ukusne). Naime, svakog jutra dočeka me barem jedna ljubazna trgovkinja koja mi na sav glas kaže: "Dobro jutro, komšinice!" Bez iznimke, sve imaju osmjeh na licu i vrlo su simpatične. Jednostavno je nemoguće ne uzvratiti im osmjeh. Prava konverzacija kreće nakon osmjeha. Dok brzo i spretno pakira moju hranu u papirnatu vrećicu, pita me kako sam. Ponekad spomenemo čak i vrijeme. I one se, baš kao i ja, vesele ovim sunčanim danima i nadaju se da će što dulje potrajati. Dok se krećem prema blagajni, svega metar i pol dalje od mjesta gdje sam do maloprije stajala, pita me trebam li još nešto, "možda neki jogurt, tako bi mi dobro prijao uz moj doručak!" Nemoguće ih je odbiti. Platim račun (ponekad čak ostanem dužna neki dinar, kao jutros, ali kako kažu "4 dinara je doista smešno") i sretna i zadovoljna izlazim na ulicu. Napunjenih baterija odlazim u ured. Sve je nekako lakše! Dan može započeti. A valja ga lijepo i završiti.
Nema komentara:
Objavi komentar