Stvarnost

Jer ona nije uvijek onakva kakvu bismo poželjeli sebi ili drugima. Ponekad je okrutna, ponekad lijepa.

Neki dani

"I zašto mi je Facebook odjednom na ćirilici?" upitam se tiho.

"Možda zato jer živiš u Beogradu." Odgovara moja racionalna strana.

Ok, ima smisla. Priznajem. 

Vrijeme ide nevjerojatno brzo. Najbolje toga postanem svjesna svaki put kad upalim e-mail koji rijetko koristim. A na njemu gotovo 50 mailova. Hm... A samo me tjedan dana nije bilo. Očito previše. Pogledam u kalendar. Već je 14. prosinac. Godina je pri kraju. Kada sam planirala preseliti se u Beograd, nisam razmišljala o nekim bitnim stvarima. Dobro, uopće nisam razmišljala. A onda sam se ujutro na blagdan sv. Nikole malo rastužila. Sama u stanu, sveti Nikola nije posjetio moj dom. Mora da je zaboravio na mene. Doduše, mama mi je rekla da je bio u Zagrebu. Ali nije to isto. 

Odjednom shvatim kako po prvi putu životu ne držim sve konce u rukama. Nikad ne mogu baš točno predvidjeti koliko ću novca morati odvojiti za račune, a kad mijenjam novac za stanarinu, nikad nisi siguran kakav je kurs tog dana i u toj mjenjačnici. Ujutro ustanem iz kreveta, spremim se za posao i gotovo krenem kad stiže poruka da danas radimo od kuće jer u uredu nema interneta. Događalo se već. Nekada odem iz ureda u 13h, a ponekad poslije 17h. Ponekad završim na neočekivanim mjestima. Ima dana kad ne znam kamo idem ili kako stići do nekog mjesta. Nekim čudom, nikad se ne izgubim. Jedan dan stignem kući i moj mobitel se odmah spoji na wifi, drugih dana mu treba par sati. Ne znam razlog. Ponekad onaj sjajan pasulj u Ideji košta 89 dinara, ponekad 129. 

A On... Ni s njim nikad ne znaš. Ili možda znaš, samo ja ne znam. Ali dobro je. On često govori: "Pusti, dobro je!" U pravo je, doista je dobro. Bolje nego smo očekivali. Ima nešto magično u neznanju. Događaju se neočekivano lijepe stvari. Ponekad se razočaraš, istina. Ali uglavnom uživaš u iznenađenjima koje ti donose svakodnevne sitnice. Uostalom, nema ništa loše u tome da u ponedjeljak ujutro saznaš da ipak ne moraš otići u ured. Kakav sjajan početak novog radnog dana. Nismo se tome nadali, zar ne?

"Je l' sve belo?"

I tako je u Beogradu počeo padati snijeg. Počeo je još negdje jučer navečer. Ukrali smo mrvu slobodnog vremena i uvalili se na moj kauč pred tv. Odgledali smo serije, kvizove, dijelove filmova jer niti na jedan nismo stigli na sam početak, onda neke vijesti. Rano smo otišli spavati. Zapravo, on je otišao rano spavati. Ja sam još kratko gledala tv, a onda se okrenula prema njemu, uhvatila ga za ruku i tako zaspala. Svako jutro koje ga moram probuditi oko 8, se osjećam poput fašista. Pogledao me i pitao: "Je l' sve belo?" Odmahnula sam glavom. Ono što je napadalo, brzo se otopilo. A onda je oko podneva opet krenulo da pada. Od tada pada bez prestanka. Na povratku kući sam utrčala u trgovinu. Zgrabila sam kruh i krenula prema blagajni. U smrznutim sam rukama osjetila topao kruh. Ne sjećam se kada sam posljednji put kupila svježe napravljen, topao kruh. Vratilo me to u djetinjstvo. Nekad smo na putu do kuće pojeli pola tog kruha. Sada znam zašto smo uvijek kupovali malo više nego što mi se činilo da treba. Zamotala sam kruh u vrećicu da ga ne pokvase velike bijele pahulje i pretrčala cestu do stana. Sada je 21 h i snijeg i dalje pada. Sjedim pred tv-om, s laptopom u krilu i kakaom u ruci. Razmišljam kako za sutra trebam kupiti šlaga. Došlo je to doba godine! 

Iskustvo

Jer nas ona treba podsjetiti da ne mogu svi dani biti idealni. Čak niti dobri i prosječni. Neki su živi užas. Kao jučerašnji. Negdje oko 18h, sjedim u svojoj kuhinji i jedem kiki bombone. Jer sam toliko umorna da nisam sposobna napraviti nešto za jesti. Baš svaki obrok zahtjeva energiju koju ja nemam. Beograd je pojeo moj pretposljednji atom snage. 

Devet sati ranije.

Beograd me počastio ledenim vjetrom. Stavila sam kapuljača na glavu kako bih zaštitila ono malo zdravlja koje mi je preostalo. Nemam ga mnogo od posljednjeg puta. Odmah sam shvatila da će biti naporan dan, ali nisam očekivala da će biti baš tako naporan dan. Teren. Kao da sam se vratila na arheološke lokalitete. Jedina je razlika što ću kostur uskoro postati ja, ako ovaj vjetar hitno ne prestane. Vjetar ljulja lagane kese i u sljedećoj sekundi kava se razlijeva i nastaje kaos. Kad se razlila druga kava, znale smo da dan neće biti kako smo ga točno zamišljale. Sjedimo jedna preko puta druge i smijemo se. Što možemo drugo? Smijemo se sada, jer kasnije nećemo imati razloga za smijeh. Govorim joj kako nisam sigurna je li ona meni baksuz ili ja njoj. Očito nismo dobar par. Odlazimo na krive adrese pa se vraćamo, švercamo se u trolejbusu, ja istražujem Filozofski fakultet posve neplanirano, susrećemo drugare, a onda se razlijevaju još dvije kave. Zaključak: "Isporuka 50%. Loše smo. Nitko nas ne bi uzeo za dostavljače." Rastajemo se u Knez Mihajlovoj, ja s bolnim leđima, ona s bolnim nogama jer je dan provela u štiklama. Imale smo taman toliko vremena da postavimo koju sliku na Facebook i da se slikamo u liftu. Prije nego je njoj crkla baterija na mobitelu. Kad sam stigla doma, dočekala me poruka: 

Ispod slike je pisalo: "Da uramiš ovo i pravo na zid, datum 20. novembar, note to yourself: kafu NIKADA ne nositi u kesi!" Iskustvo je neprocjenjivo. Ovakvi dani s razlogom postoje. 

Realnost

Vratila sam se u "normalu". Sve je po starome. Dobro, ne baš sve. Ustajem nešto kasnije nego zadnji "normalan" ponedjeljak. Autobusom do Zelenjaka. Pa lagano uzbrdo. Vučem korak. Ne žuri mi se. Opet sam uranila. Od straha da ne zakasnim. Otkako sam stigla u Beograd, stalno kasnim. Razmišljam kako se mnogo toga promijenilo u posljednjih osam (8) mjeseci. Tko bi rekao da je toliko prošlo. Pa kad već? Zapnem pa nastavim dalje. Padnem pa se podignem. Trudim se i ne odustajem. Razgovor za posao. Nisam ih imala baš mnogo. Ali volim nove početke. Volim nove ljude. Nove mogućnosti i prilike. Život je pun uspona i padova kao ovaj ludi Beograd brjegova po kojima se penjem do moje destinacije. U prvom mi trenu nije bilo jasno što jutros nedostaje. Nešto nije bilo pravo. Tipičan novembarski dan. Hladno i ljigavo. Vlaga. Nema više kratkih rukava u pola noći. Kratki rukavi. I jedna bijela majica. Tada shvatim što nedostaje. Mjesec sam dana prolazila istom ulicom, pored jednih vrata, pored jedne tramvajske stanice gdje sam zastala kad je onako jako pljuštala kiša. Tu je jedna hladna klupica gdje smo sjeli i (nakon izljeva emocija) nismo znali što reći. Nastavljam hodati jednom novom ulicom i sve mi se čini da će to od sada biti moj novi put. Nema više romantičnih i sjetnih šetnji, nema onih neobičnih pogleda i zbunjenih lica. Nema njega iza tih vrata niti nas na onoj klupici. Zatvaraju se jedna vrata i (nadam se) otvaraju neka nova.

Ponovno zastanem. Kad je Beograd postao realnost, a Zagreb utopija? Nisam to baš tako zamislila. 

Akvarijum

Povratak u Beograd. Napokon. Svugdje je lijepo, ali u Beogradu je najljepše (dobro, u Londonu je još ljepše, ali on je trenutno opcija samo u nekim snovima, a snova mi barem ne nedostaje). Nas četiri smo krenule automobilom prema Beogradu u 6 ujutro. Rano. Prokleto rano. Probudila sam se u pet. Draže mi je kad u 5 ujutro tek legnem spavati. Nasilno ustajanje mi uopće nije drago, pogotovo otkako sam se ulijenila (da mi je barem neugodno koliko sam lijena, ali nije). Sve je to nešto brzo išlo, autoput, 160 kn/h, dobro društvo i još bolji razgovori. Nisam se ni snašla, a bili smo na granici, a onda i na naplatnim kućicama pred Beogradom. Simpatičan stariji gospodin provirio je iz svog radnog prostora kroz slabo otvoren prozor i najprije nas počastio melodijom: "Što je danas lijep i sunčan dan... Ona danas dolazi iz Zagreba...". Sve četiri smo se nasmijale. No tu razgovor nije bio gotov. U jednom nas je trenutku taj isti gospodin upitao: 

"Da li znate kako se zove taj vaš auto?"

Ostale smo zbunjene i nastupilo je međusobno pogledavanje. 

"Akvarijum." Odgovori on kratko i pričeka našu reakciju.

Ja sam znala što slijedi, ali ne i moju suputnice. Nastavile su se zbunjeno pogledavati i na trenutak su čak pomislile da se radi o automobilu.

"Znate zašto se tako zove?" Nastavio je on uporno. "Jer u njemu same RIBE." 

Prasnuli smo od smijeha. 

Beograde, dobro jutro!!! Tko te ne bi volio?! Divan početak još divnije subote. Ako je točno da se po jutro dan poznaje, jedva čekam ostatak dana. 

Prijatelji, bašta i kratki rukavi

Započeo je još jedan novi mjesec. Samo su temperature ostale stare. Od onog prethodnog. Valjda da nas podsjete na njega. Kao da bih Ga mogla zaboraviti samo tako. Na Facebooku se zahuktavaju rasprave o globalnom zatopljenju. Iskreno, nije me briga. Uživam dok mogu. Zima će biti duga i hladna. Uvijek je takva. Barem dok se ne preselim u neke druge, toplije krajeve. Brigu o globalnom zatopljenju ću prepustiti nekim generacijama koje tek dolaze. I moja se generacija bori s onim što su ovi prije nas napravili i ostavili. Prošlo je još jedno subotnje druženje. Isto mjesto, gotovo isto vrijeme, mnogo smijeha, dobre glazbe, isti oni kratki rukavi pod vedrim nebom. Samo je promijenjena glumačka postava. Onu staru, nažalost, ne mogu vratiti. Možda jednom, ali sigurno ne na istom mjestu. Smiješno je kako nostalgija budi u čovjeku onaj osjećaj za detalje. Primjećuješ stvari za koje ranije nisi niti znao da postoje. Ili jednostavno nisu bili važni. Rano sam se probudila ujutro. Nisam neki ljubitelj dugog spavanja, čak ni kad kasno/rano stignem doma. Ali dan je bio neki lijen, a s njim i ja. Tipična nedjelja. Grižnju savjest ću osjećati tek sutra. Kad sam napokon ustala, u kratkim rukavima sam otišla do trgovine. Bilo je pitanje života ili smrti. Inače bih vjerojatno ostala u krevetu. Da dani nisu sve kraći, pomislila bih da je neko drugo godišnje doba. Iako mi se i ovo sviđa. Pogotovo kad nam podari ovakve veličanstvene prizore.