Iskustvo

Jer nas ona treba podsjetiti da ne mogu svi dani biti idealni. Čak niti dobri i prosječni. Neki su živi užas. Kao jučerašnji. Negdje oko 18h, sjedim u svojoj kuhinji i jedem kiki bombone. Jer sam toliko umorna da nisam sposobna napraviti nešto za jesti. Baš svaki obrok zahtjeva energiju koju ja nemam. Beograd je pojeo moj pretposljednji atom snage. 

Devet sati ranije.

Beograd me počastio ledenim vjetrom. Stavila sam kapuljača na glavu kako bih zaštitila ono malo zdravlja koje mi je preostalo. Nemam ga mnogo od posljednjeg puta. Odmah sam shvatila da će biti naporan dan, ali nisam očekivala da će biti baš tako naporan dan. Teren. Kao da sam se vratila na arheološke lokalitete. Jedina je razlika što ću kostur uskoro postati ja, ako ovaj vjetar hitno ne prestane. Vjetar ljulja lagane kese i u sljedećoj sekundi kava se razlijeva i nastaje kaos. Kad se razlila druga kava, znale smo da dan neće biti kako smo ga točno zamišljale. Sjedimo jedna preko puta druge i smijemo se. Što možemo drugo? Smijemo se sada, jer kasnije nećemo imati razloga za smijeh. Govorim joj kako nisam sigurna je li ona meni baksuz ili ja njoj. Očito nismo dobar par. Odlazimo na krive adrese pa se vraćamo, švercamo se u trolejbusu, ja istražujem Filozofski fakultet posve neplanirano, susrećemo drugare, a onda se razlijevaju još dvije kave. Zaključak: "Isporuka 50%. Loše smo. Nitko nas ne bi uzeo za dostavljače." Rastajemo se u Knez Mihajlovoj, ja s bolnim leđima, ona s bolnim nogama jer je dan provela u štiklama. Imale smo taman toliko vremena da postavimo koju sliku na Facebook i da se slikamo u liftu. Prije nego je njoj crkla baterija na mobitelu. Kad sam stigla doma, dočekala me poruka: 

Ispod slike je pisalo: "Da uramiš ovo i pravo na zid, datum 20. novembar, note to yourself: kafu NIKADA ne nositi u kesi!" Iskustvo je neprocjenjivo. Ovakvi dani s razlogom postoje.