Vratila sam se u "normalu". Sve je po starome. Dobro, ne baš sve. Ustajem nešto kasnije nego zadnji "normalan" ponedjeljak. Autobusom do Zelenjaka. Pa lagano uzbrdo. Vučem korak. Ne žuri mi se. Opet sam uranila. Od straha da ne zakasnim. Otkako sam stigla u Beograd, stalno kasnim. Razmišljam kako se mnogo toga promijenilo u posljednjih osam (8) mjeseci. Tko bi rekao da je toliko prošlo. Pa kad već? Zapnem pa nastavim dalje. Padnem pa se podignem. Trudim se i ne odustajem. Razgovor za posao. Nisam ih imala baš mnogo. Ali volim nove početke. Volim nove ljude. Nove mogućnosti i prilike. Život je pun uspona i padova kao ovaj ludi Beograd brjegova po kojima se penjem do moje destinacije. U prvom mi trenu nije bilo jasno što jutros nedostaje. Nešto nije bilo pravo. Tipičan novembarski dan. Hladno i ljigavo. Vlaga. Nema više kratkih rukava u pola noći. Kratki rukavi. I jedna bijela majica. Tada shvatim što nedostaje. Mjesec sam dana prolazila istom ulicom, pored jednih vrata, pored jedne tramvajske stanice gdje sam zastala kad je onako jako pljuštala kiša. Tu je jedna hladna klupica gdje smo sjeli i (nakon izljeva emocija) nismo znali što reći. Nastavljam hodati jednom novom ulicom i sve mi se čini da će to od sada biti moj novi put. Nema više romantičnih i sjetnih šetnji, nema onih neobičnih pogleda i zbunjenih lica. Nema njega iza tih vrata niti nas na onoj klupici. Zatvaraju se jedna vrata i (nadam se) otvaraju neka nova.
Ponovno zastanem. Kad je Beograd postao realnost, a Zagreb utopija? Nisam to baš tako zamislila.
Nema komentara:
Objavi komentar