Započeo je još jedan novi mjesec. Samo su temperature ostale stare. Od onog prethodnog. Valjda da nas podsjete na njega. Kao da bih Ga mogla zaboraviti samo tako. Na Facebooku se zahuktavaju rasprave o globalnom zatopljenju. Iskreno, nije me briga. Uživam dok mogu. Zima će biti duga i hladna. Uvijek je takva. Barem dok se ne preselim u neke druge, toplije krajeve. Brigu o globalnom zatopljenju ću prepustiti nekim generacijama koje tek dolaze. I moja se generacija bori s onim što su ovi prije nas napravili i ostavili. Prošlo je još jedno subotnje druženje. Isto mjesto, gotovo isto vrijeme, mnogo smijeha, dobre glazbe, isti oni kratki rukavi pod vedrim nebom. Samo je promijenjena glumačka postava. Onu staru, nažalost, ne mogu vratiti. Možda jednom, ali sigurno ne na istom mjestu. Smiješno je kako nostalgija budi u čovjeku onaj osjećaj za detalje. Primjećuješ stvari za koje ranije nisi niti znao da postoje. Ili jednostavno nisu bili važni. Rano sam se probudila ujutro. Nisam neki ljubitelj dugog spavanja, čak ni kad kasno/rano stignem doma. Ali dan je bio neki lijen, a s njim i ja. Tipična nedjelja. Grižnju savjest ću osjećati tek sutra. Kad sam napokon ustala, u kratkim rukavima sam otišla do trgovine. Bilo je pitanje života ili smrti. Inače bih vjerojatno ostala u krevetu. Da dani nisu sve kraći, pomislila bih da je neko drugo godišnje doba. Iako mi se i ovo sviđa. Pogotovo kad nam podari ovakve veličanstvene prizore.
Nema komentara:
Objavi komentar