"Je l' sve belo?"

I tako je u Beogradu počeo padati snijeg. Počeo je još negdje jučer navečer. Ukrali smo mrvu slobodnog vremena i uvalili se na moj kauč pred tv. Odgledali smo serije, kvizove, dijelove filmova jer niti na jedan nismo stigli na sam početak, onda neke vijesti. Rano smo otišli spavati. Zapravo, on je otišao rano spavati. Ja sam još kratko gledala tv, a onda se okrenula prema njemu, uhvatila ga za ruku i tako zaspala. Svako jutro koje ga moram probuditi oko 8, se osjećam poput fašista. Pogledao me i pitao: "Je l' sve belo?" Odmahnula sam glavom. Ono što je napadalo, brzo se otopilo. A onda je oko podneva opet krenulo da pada. Od tada pada bez prestanka. Na povratku kući sam utrčala u trgovinu. Zgrabila sam kruh i krenula prema blagajni. U smrznutim sam rukama osjetila topao kruh. Ne sjećam se kada sam posljednji put kupila svježe napravljen, topao kruh. Vratilo me to u djetinjstvo. Nekad smo na putu do kuće pojeli pola tog kruha. Sada znam zašto smo uvijek kupovali malo više nego što mi se činilo da treba. Zamotala sam kruh u vrećicu da ga ne pokvase velike bijele pahulje i pretrčala cestu do stana. Sada je 21 h i snijeg i dalje pada. Sjedim pred tv-om, s laptopom u krilu i kakaom u ruci. Razmišljam kako za sutra trebam kupiti šlaga. Došlo je to doba godine!