Prevoz dece

Beograd je dobre volje. Pun je nekih paradoksa, ironija i ruganja na račun drugih. Cijeli dan sam čekala neki smak svijeta. Tako je barem izgledalo. Bilo je mračno pa sam još jedan dan u nizu dizala rolete ne bih li pustila malo svjetla u stan. A onda je nakratko pala kiša. Toliko kratko da sam to primijetila samo po mokroj ulici. I to je bilo to. Beogradsko nebo odlučilo je da je za danas dosta. Možda se čak nasmijao onim budalama koji su nosili kišobran, a sve uzalud. Volim promatrati beogradske autobuse. Toliko su različiti, kao da ne postoje dva ista. A da stvar bude gora (ili bolja, barem kad je javni prijevoz u pitanju i pokušaj da stignemo od točke A do točke B), ima ih nevjerojatno puno. Pogledom sam pratila kolonu autobusa koji su pokušavali doći do stanice da pokupe (ili ostave putnike) i uočila jednog koji ih je elegantno prešišao. Na njemu je umjesto broja i krajnjeg odredišta (koje i nije uvijek najtočnije, no navikneš se na to s vremenom, bitno je da znaš na koju stranu treba krenuti) pisalo velikim latiničnim slovima PREVOZ DECE. Bacila sam pogled unutra i umjesto djece ugledala troje penzionera, svako se zavukao u svoj ćošak i poput nekog poslušnog vojnika gledao pravo ispred sebe. Nasmijala sam se ironiji. Smiješni su ti starci. Na koju god stranu svijeta pogledaš, svi su ljudi isti, a opet različiti. No svi su stari ljudi isti. Gori od male djece. Čangrizavi, nestrpljivi, neposlušni i često nisu svjesni svojih (ne)mogućnosti. Guraju se preko reda, kad treba uhvatiti slobodno mjesto u javnom gradskom prijevozu, brži su od svjetlosti. Priroda je doista ponekad okrutna. Poigra se s čovjekom i stvori od njega nešto za što se ranije zaklinjao da nikada neće postati.  

"Kiša pada..."

"...trava raste, gora zelena" pjeva Marta Bereš. Nju je teško zaboraviti. Genijalna glumica u još boljem ostvarenju One-Girl Show. Mene rijetko toliko nešto oduševi da priznam da sam pogriješila u svojim predrasudama. Marta je bila naša jutrošnja zanimacija. Kao i Muha Blackstazy, Jo Nesbo i još nekolicina različitih ljudi. Pili smo ranojutarnju kavu i čaj i družili se s umjetnicima. Kad je on otišao, otišlo je i naše različito, ali veselo društvo. Pala je kiša. Ajde da budem skroz sladunjava pa da kažem kako je to baš u skladu s mojim osjećajima (svakog jutra) kad ode od mene. Izašla sam na balkon i pružila ruke u zrak da ulovim koju kišnu kap. Nikad nešto pretjerano nisam voljela kišu (za razliku od Njega). Možda iz topline svog doma, dok rominja po mom prozoru, ali nikako kad me uhvati nespremnu negdje na cesti. No nekako se dogodilo u posljednjih šest mjeseci da sam pokisla više puta nego u cijelom svom životu. Jučer smo za sekundu izbjegli kišu. Sjeli smo u blizini Knez Mihajlove u neki kafić, tek što smo sjeli, spustio se pljusak. Srećom pa nije potrajao i ubrzo smo ponovo šetali beogradskim ulicama. Jedva sam se suzdržala komentara kako osjećam da kiša obilježava našu vezu. Zvuči tako loše i tragično. Ima valjda nešto dobro u toj kiši. Mnogo sam toga naučila uz njega, i kišu sve češće gledam nekim drugim, romantičnim očima (pogotovo iz svoje dnevne sobe s velikim prozorima). Tko zna što nas još očekuje, ali sigurna sam da smo spremni na baš sve izazove. 

Subotnji

Jučer netko nije imao baš sjajan dan. Ok, osim mene. Ali ja sam poznata po tome da često nemam sjajan dan. Možda sad malo pretjerujem. Nije bitno. Nije ovo post o meni. Ovo je post o Beogradu. Koji se jučer baš i nije proslavio. Nekako je bio pomalo neodlučan. Ili nije? Barem se u tom opisu slažemo. I ja sam takva. Valjda. On nije mogao spavati, pa nije dao ni meni. Poslao je nekog gladnog komarca, koji je više zujao pored mojih ušiju nego što me grizao. Pobjegla sam u dnevnu sobu i nakon nekoliko neuspjelih pokušaja ipak zaspala. Tek ujutro Beograd je pokazao svoju narav. Ponadala sam se da će to biti obična kišna subota, nekako bi to odgovaralo mom raspoloženju. I baš kad sam otvorila sve prozore da uđe svježi zrak, nad Beogradom se pojavilo sunce. Brzo sam sve zatvorila da sparina ne ulazi u stan. Spustila sam rolete, napravila mrak u stanu poput nekog šišmiša. Sunce je bježalo na zapad, a za njim i tmurni oblaci. Kišni oblaci. Negdje oko 6 popodne, Beograd je odlučio da mu je ipak dosta sunca i naglo zamračio koliko pogled seže. Dignula sam rolete i otvorila prozore. Da uđe svježi zrak. No nisam dugo. Jer nakon samo par minuta, od nekud se pojavio vjetar i prijetio da će mi porazbijati sve prozore. Odustala sam. Ponekad je tako najbolje. Uvukla sam se pod deku i predložila Beogradu da učini isto. 

I want candy!

Posljednjih dana ustajem nešto abnormalno rano. Oko pola 9. Ima dana kad ustajem i ranije. To se nije dogodilo barem 6 mjeseci (osim prisilnim putem, alarmom, a to ne računam). Primila sam se nekog posla, gledam neke poslove, što ih više gledam, to sam depresivnija. Nakon poslanih ukupno 9 molbi i prijava za posao, doručkujem i obavljam onaj svoj klasični ritual. Vježbam. Ujutro i navečer, svaki dan otkako sam se vratila. I tako mi nekako dan prođe, ni ne snađem se, a shvatim da nisam napravila ništa od planiranog. Na bijelom papiru stoje crna slova, tek je prva riječ precrtana. Sklonim papir da me još više ne deprimira. Danas je već vikend, pa većina tih stvari mora pričekati do ponedjeljka. A one koje mogu obaviti i vikendom, svejedno ću odložiti do ponedjeljka. Predvečer sam izašla prošetati. Da udahnem beogradski zrak. Više sparinu. Krećem se svojom uobičajenom rutom. Nisam nešto dobre volje. Ono što sam planirala za navečer, otkazala sam. Lagala bih kad bih rekla da ne znam razlog. U jednom sam trenutku shvatila da počinje padati mrak. Lagano je i zahladilo. Iako to nije to, osjeća se dolazak jeseni. Dječja igrališta ponovno su puna, ribice što se koprcaju u vodi zamijenili su neki plišani psi što na baterije skakuću, a štandove s trešnjama i jagodama zamijenili su štandovi s grožđem. Toliko sam se veselila toj jeseni, bolje joj je da ne razočara. Svoju sam šetnju završila trgovinom. Razmišljam kako trebam novu dozu voća, nešto slano, neku grickalicu i nešto slatko! Da! Slatko! Bez toga ne mogu. Slatkiši mi odvuku misli na jednu zgodu, sjedili smo na balkonu dok je on pušio cigaretu i razgovarali o tome što smo naučili jedno o drugome u posljednjih godinu dana. "Jedeš mnogo slatkog!" Prokomentirao je. Nisam do tada razmišljala o tome, no bio je u pravu. Zgrabila sam nekoliko slastica s polica i krenula prema blagajni. Uostalom, zima je duga. Trebat će mi svaki gram viška da grije ispod stotinu slojeva odjeće koji nikada nisu dovoljni.  

442 do Beograda

Ili malo više od toga. Dobro, puno više od toga. Duplo više. Po makadamu i razvaljenim cestama, kroz najgora (bez uvrede) sela Like i Gorskog Kotara, pa onda do Siska i tako dalje. Sve dok napokon nismo izbili na autocestu. Prvi put sam pomislila kako volim autocestu. Vozili smo se 12 sati. Dvanaest. Slovom i brojkom. Autobus je već od početne stanice bio prilično pun. A smijala sam se kad sam ugledala autobus na kat misleći kako neće biti više od 5 ljudi plus ja. A mene često ni ne računaju kao jednu cijelu osobu s obzirom na moje kile. Taman pred polazak autobusa, vratila sam se na svoje sjedište i do sebe ugledala gospođu nekih 65 - 70 godina (kasnije sam saznala da ima 68, prvi put da sam nekoga dobro procijenila kad su godine u pitanju). Usta je razvukla u neki smiješak i rekla mi je: "Drago mi je da sjediš pored mene. Ne volim muškarce, uvijek rašire noge i zauzmu svoje i tvoje sjedište." Da, valjda. Obično je autobus prazan pa sjednem sama. Na putu kroz Liku i Gorski Kotar smo skupljali po raznim rupama putnike, ponekad samo neki paket koji je trebao hitno stići u Beograd. Ne razumijete, i ja moram hitno stići u Beograd. Dotična gospođa pored mene jedva je čekala neku žrtvu. Nije se gasila. Ako uopće ima gumb za gašenje. Saznala sam sve detalje njenog djetinjstva, kako se i za koga udala, koliko djece je rodila, što su studirali, za koga su se udali, koliko unučadi ima, tko što studira, koliko državljanstva ima koji od njenih 105 članova obitelji i tako dalje. Mislim da vam je jasno. Cijelo vrijeme mi se obraćala sa "sine". Nije njoj problem što muškarac širi noge i zauzima više mjesta njego što bi trebao nego što bi ju taj isti muškarac odj*** već sto puta. A ja sam tek tu i tamo uzimala pauzu gurajući slušalice u uši iako ona ni tada nije prestajala govoriti. Nekih 40 km od Beograda, gospođa se otišla izvikati na vozače da kakav je red stajati na svakoj drugoj pumpi i ispuštati ljude van iz autobusa gdje nije stanica. Kasnili smo sat vremena i njena je ljutnja bila opravdana. Nije se više vratila na svoje sjedište. Možda su je ostavili i otišli bez nje. Na kraju krajeva, bio je važan samo njegov osmjeh. Četiri tjedna je ipak puno vremena. Previše. Ali sad sam doma.