Oktobar

Oktobar. Tako ovdje zovu listopad. I priznajem da ima više smisla. Ali ako sam nešto naučila u posljednjih godinu dana, onda je to da često nije važno kako ćemo nazvati neku stvar, osobu ili osjećaj. Nije bitno je li On dečko ili prijatelj, je li to ljubav ili samo trenutna zaljubljenost (jedna od onih koje kako došle, tako i prošle), kao što nije bitno je li ovo oktobar ili listopad. Kad kažeš 'listopad', barem nema zabune oko toga u kojoj je fazi ono jesenje lišće s drveta. Iako obožavam riječi, često nisu važne. Niti dovoljne. Bilo kako bilo, listopad ili oktobar, bio je vraški dobar i neočekivan. Sad kad je na potpunom izmaku, mogu to sa sigurnošću reći. Samo mi je jedan listopad do sada ostao urezan u misli. Onda kad sam upisala faks. No to je neka sasvim druga priča. Ovaj je listopad bio mnogo ljepši. Topao, vedar, pun smijeha i poneke suze. Ovaj je listopad donio predivne sunčane dane u kratkim rukavima i još divnije večeri u tim istim kratkim rukavima u prisustvu dvoje neobičnih novih prijatelja koji su ostavili velik trag u mom životu. Čak i sada, kad više nisu tu, nego nas dijeli 1000 km, su mi u mislima. I srcu. Prodrmali su moj listopad do temelja. Natjerali me da progledam, da možda nešto i promijenim, te se zauzmem za sebe kad mi nije po volji. Vježbala sam engleski, ponekad se zacrvenila poput male djevojčice koja se ne zna nositi s komplimentom i definitivno potvrdila da rakija udara baš tamo gdje treba. U nekoliko sam se navrata rasplakala, donijela nekoliko ispravnih odluka, za koje ni sama nisam znala da sam sposobna. A kažu da sam obična emotivka i da sam nesposobna razmišljati glavom i isključiti onaj glupi emotivni organ na lijevoj strani tijela. U listopadu sam otišla na operu, kupila novu biljku za stan, stavila crveni ruž na usne. Čak nekoliko puta. Pokisnula do kože, a da me to uopće nije smetalo. Mnogo sam pisala. Još više sanjala, i noću i danju. 

Listopad će trajati još koji sat, a ja ću i dalje svaki dan prolaziti istom ulicom, gledati u ista vrata i sanjati. Željeti. Listopad je donio brojne mirise, dodire, okuse. Slike lagano blijede, ali sve ostalo i dalje me podsjeća na sjajan listopad. Da smo barem imali koji dan više. 

Opet sam se raspisala. Rekoh vam da volim riječi. 

Play fair, monday!

Život i fair play ne idu zajedno. Davno sam to naučila, no život me uporno podsjeća na to. Reda radi, da ne zaboravim. U redu, možda sam danas malo pesimističnija nego inače, odatle potreba za ovim postom. Loše sam spavala i trebam se ispuhati. Kažu, kad ti život servira limune, napravi limunadu. Rekla bih radije tekilu, ali moja mama ovo čita. Ali koliko dugo praviš limunadu ili eksaš tekilu prije nego pukneš? Prilično sam sigurna da čak i vječni optimisti imaju svoju granicu. Uostalom, rijetki su ti vječni optimisti u današnje vrijeme. Ili se doista borimo sa životom ili glumimo da je život težak. Jer je to "in". Barem kod onih emo klinaca. Čujem da još nisu izumrli. Drže se bolje od dinosaura. Uglavnom smo okruženi mrzovoljnim ne-jutarnjim tipovima, gunđalima bez razloga, "Mr. know it all" likovima i drugima koji vole soliti pamet. Teško je u takvom okruženju ostati normalan, a još manje optimističan. Gledam jutarnju garnituru putnika u 37-ici. Nekoliko umornih učenika koji nisu na vrijeme krenuli na prvi školski sat, nervozna, ali hrabra majka s djetetom u naručju koja se jedva probila do slobodnog mjesta u autobusu, ljuta babetina koja nije prva stigla do tog istog slobodnog mjesta i, naravno, neizbježne "granduše". One u pola 9 ujutro paradiraju u kratkim haljinicama, štiklama i umjetnim noktima kao da je petak, po mogućnosti ponoć, a umjesto autobusa noćni klub. Među tim raznolikim putnicima sam i ja. Nekog nedefiniranog raspoloženja, ali nikako pretjerano pozitivnog. Svatko ima takav dan. Tješim se da će biti bolje. Čim se dograbim Starog grada i udahnem onu dobru vibru koja me i dalje drži kao da sam prvi put u Beogradu. Ah taj ponedjeljak!

Novi Beograd

Svi moji prijatelji koji su došli u Beograd redovito bi povlačili paralele između Zagreba i Beograda. Nikada mi to baš nije bilo jasno. U redu, ima tu nekih sličnosti. Primjerice, Beograd je, baš kao i Zagreb, podijeljen Savom na (stari) Beograd i Novi Beograd. Nekako mislim da tu svaka sličnost završava. Dok je Sava u Zagrebu tek rijeka koja razdvaja dva različita dijela grada, u Beogradu imaš osjećaj da ih ta ista rijeka spaja. Život se odvija na Savi. Tu su restorani, noćni klubovi, predivna priroda, najljepši pogled na svijetu, prostor za odmoriti duh i tijelo. Zakoračiš par koraka s Terazija i, hop, evo te na Savi. A onda prijeđeš most i shvatiš da si u Novom Beogradu. Tu je sve nekako drugačije, a opet znaš da si i dalje u Beogradu, onom gradu koji toliko obožavaš. Neobične, visoke zgrade (oblakoderi, tako sam čula da ih ponekad zovu) zgruvane u blokove doimaju se kao da su izgrađene od lego kocaka. Život ne prestaje kad prijeđeš rijeku. I dalje čuješ zvonke glasove, dječicu kako zuje poput malih pčelica, automobile, tramvaje i autobuse. 

Uvijek nekako zalutam i Novi Beograd. Ne poznajem ga pretjerano (dobro, ne poznajem ga uopće, možda one tržne centre), no strašno me privlači. To sa Novim Zagrebom nikad nije bio slučaj. 

Nesuđenim prijateljima i ljubavima

One godine kad sam upisala fakultet, baš to ljeto, u Beogradu je bio koncert grupe Blind Guardian. Moja tadašnja najbolja prijateljica i ja riješile smo muke zvane prijemni ispit i uputile se u Beograd. Prošlo je šest godina, a još uvijek se sjećam kao da je bilo jučer. Bilo je nepodnošljivo vruće. Kraj srpnja. Moja beogradska prijateljica kod koje smo odsjele, dva je dana ranije pala u nesvijest od vrućine. Ljudi su hodali s mokrim ručnicima oko vrata. Kada bi prošli pored neke fontane, gurali bi ruke u vodu i pokušavali se malo rashladiti. Nije bilo bolje čak niti navečer kad je krenuo padati mrak. Zraka niotkud. Nas dvije stajale smo u gužvi bašte SKC-a i čekale svoj tada omiljeni bend. Tu i tamo smo se dizale na prste u nadi da malo više ipak ima nekog svježeg zraka. Uzalud. Kad je koncert napokon počeo, bilo je još gore. Negdje u toj nepodnošljivoj gužvi ugledala sam preslatkog plavog dečka. Malo me podsjećao na Tomija, no bio je puno slađi. Nekako smo se "skontali" (tako ovdje govore) i ubrzo mi je kavalirski ponudio da stanem uz njega jer će me manje gurati. Trebala sam već tada uvidjeti taj srpski šarm. No što sam ja tada o tome znala. I danas se pitam imam li ja uopće pojma o bilo čemu. Cijeli koncert smo proveli jedno pored drugog. Nismo razgovarali, glazba nam to nije dopuštala. Pogledi su sve govorili. Nisam saznala čak niti njegovo ime. Kada je koncert završio, nastala je velika gužva. Svatko je išao u svom smjeru i samo u jednom trenutku, ispustila sam njegovu ruku i poslije ga više nikad nisam vidjela. Još se tu i tamo nadam da ću ga jednom sresti negdje na ulici. Baš tu, u Beogradu. 

Ne znam zašto sam se sad sjetila toga. Prošlo je puno vremena i rijetko mislim na to. Mislim da svega dvoje ili troje ljudi zna tu priču. Možda je posljednja poruka koju sam dobila vratila sjećanja na neke drage ljude, potencijalne ljubavi ili prijatelje koje sam izgubila. Poruka je glasila: "I believe that we will meet again, so as I said, this is not a goodbye or sth like that. I will always remember your smiling face when I left you at the bus station." Neke ljude naprosto ne možemo zadržati u svojim životima, koliko god to željeli. Pojave se u našem životu, a onda jednako brzo i nestanu iz njega. Zbrajam ljude koji više nisu u mom životu i jednostavno ih je previše. No možda ih doista jednom negdje neplanirano sretnem. Baš kao i prvi put kad smo se upoznali. 

Jesen

Više nema sumnje da je jesen stigla u grad. Uglavnom i dalje dominira zelena boja gdje god se okrenem, tek je poneko drvo prošarano jesenjim bojama. Beograd izgleda nekako pun. Mora da je to zbog gotovo zimskih jakni na koje su nas temperature blizu 0 natjerale. Možda i zbog šarenih kišobrana iznad glava koje štite od kiše koja je nekoliko dana neumorno padala. Počela je nastava i grad je pun veselih školaraca. I njihovih velikih i teških školskih torbi. A onda je napokon prestala kiša. Zasjalo je sunce i jesen je pokazala svoju pravu, divnu narav. Entuzijastični šetači promolili su nos i preplavili grad do te mjere da ga jedva možeš i vidjeti. Hvata se posljednje mjesto na suncu u Knez Mihajlovoj i skuplja energija da se što lakše prebrodi zima. On je izašao na balkon i rekao da miriše na zimu. Moj nos uslijed prehlade već dobrih tjedan dana ne funkcionira. Moram mu vjerovati. Ustala sam rano. I sama se bacam na hvatanje ovih divnih jesenjih zraka sunca. Bilo bi šteta ne iskoristiti ovakav divan dan za nešto ludo i neplanirano.