Život i fair play ne idu zajedno. Davno sam to naučila, no život me uporno podsjeća na to. Reda radi, da ne zaboravim. U redu, možda sam danas malo pesimističnija nego inače, odatle potreba za ovim postom. Loše sam spavala i trebam se ispuhati. Kažu, kad ti život servira limune, napravi limunadu. Rekla bih radije tekilu, ali moja mama ovo čita. Ali koliko dugo praviš limunadu ili eksaš tekilu prije nego pukneš? Prilično sam sigurna da čak i vječni optimisti imaju svoju granicu. Uostalom, rijetki su ti vječni optimisti u današnje vrijeme. Ili se doista borimo sa životom ili glumimo da je život težak. Jer je to "in". Barem kod onih emo klinaca. Čujem da još nisu izumrli. Drže se bolje od dinosaura. Uglavnom smo okruženi mrzovoljnim ne-jutarnjim tipovima, gunđalima bez razloga, "Mr. know it all" likovima i drugima koji vole soliti pamet. Teško je u takvom okruženju ostati normalan, a još manje optimističan. Gledam jutarnju garnituru putnika u 37-ici. Nekoliko umornih učenika koji nisu na vrijeme krenuli na prvi školski sat, nervozna, ali hrabra majka s djetetom u naručju koja se jedva probila do slobodnog mjesta u autobusu, ljuta babetina koja nije prva stigla do tog istog slobodnog mjesta i, naravno, neizbježne "granduše". One u pola 9 ujutro paradiraju u kratkim haljinicama, štiklama i umjetnim noktima kao da je petak, po mogućnosti ponoć, a umjesto autobusa noćni klub. Među tim raznolikim putnicima sam i ja. Nekog nedefiniranog raspoloženja, ali nikako pretjerano pozitivnog. Svatko ima takav dan. Tješim se da će biti bolje. Čim se dograbim Starog grada i udahnem onu dobru vibru koja me i dalje drži kao da sam prvi put u Beogradu. Ah taj ponedjeljak!
Nema komentara:
Objavi komentar