One godine kad sam upisala fakultet, baš to ljeto, u Beogradu je bio koncert grupe Blind Guardian. Moja tadašnja najbolja prijateljica i ja riješile smo muke zvane prijemni ispit i uputile se u Beograd. Prošlo je šest godina, a još uvijek se sjećam kao da je bilo jučer. Bilo je nepodnošljivo vruće. Kraj srpnja. Moja beogradska prijateljica kod koje smo odsjele, dva je dana ranije pala u nesvijest od vrućine. Ljudi su hodali s mokrim ručnicima oko vrata. Kada bi prošli pored neke fontane, gurali bi ruke u vodu i pokušavali se malo rashladiti. Nije bilo bolje čak niti navečer kad je krenuo padati mrak. Zraka niotkud. Nas dvije stajale smo u gužvi bašte SKC-a i čekale svoj tada omiljeni bend. Tu i tamo smo se dizale na prste u nadi da malo više ipak ima nekog svježeg zraka. Uzalud. Kad je koncert napokon počeo, bilo je još gore. Negdje u toj nepodnošljivoj gužvi ugledala sam preslatkog plavog dečka. Malo me podsjećao na Tomija, no bio je puno slađi. Nekako smo se "skontali" (tako ovdje govore) i ubrzo mi je kavalirski ponudio da stanem uz njega jer će me manje gurati. Trebala sam već tada uvidjeti taj srpski šarm. No što sam ja tada o tome znala. I danas se pitam imam li ja uopće pojma o bilo čemu. Cijeli koncert smo proveli jedno pored drugog. Nismo razgovarali, glazba nam to nije dopuštala. Pogledi su sve govorili. Nisam saznala čak niti njegovo ime. Kada je koncert završio, nastala je velika gužva. Svatko je išao u svom smjeru i samo u jednom trenutku, ispustila sam njegovu ruku i poslije ga više nikad nisam vidjela. Još se tu i tamo nadam da ću ga jednom sresti negdje na ulici. Baš tu, u Beogradu.
Ne znam zašto sam se sad sjetila toga. Prošlo je puno vremena i rijetko mislim na to. Mislim da svega dvoje ili troje ljudi zna tu priču. Možda je posljednja poruka koju sam dobila vratila sjećanja na neke drage ljude, potencijalne ljubavi ili prijatelje koje sam izgubila. Poruka je glasila: "I believe that we will meet again, so as I said, this is not a goodbye or sth like that. I will always remember your smiling face when I left you at the bus station." Neke ljude naprosto ne možemo zadržati u svojim životima, koliko god to željeli. Pojave se u našem životu, a onda jednako brzo i nestanu iz njega. Zbrajam ljude koji više nisu u mom životu i jednostavno ih je previše. No možda ih doista jednom negdje neplanirano sretnem. Baš kao i prvi put kad smo se upoznali.
Nema komentara:
Objavi komentar