Sunce prži, mi roštiljamo

Iz zimskih kaputa, uskočili smo u kratke rukave. Gdje je nestalo proljeće? Zima je bila duga i burna. I hladna. I snježna. Prilično. A onda je došlo ljeto. Bez proljeća. Sve nas češće bojkotira. Nema veze. Uglavnom padne toliko kiše, da izgubim svaku volju za proljećem. Shvatila sam da sam došla u Beograd početkom proljeća potpuno nepripremljena. Nisam računala da će velika crna rupa progutati proljeće i da ću ja iz čizama uskočiti u sandale. One koje nemam. Srećom, sandale su stigle nešto poslije mene u malom crvenom koferu. Ja sam tip koji uglavnom izbjegava sunce. Osim onih mjesec dana kad sam na plaži. Ovih mjesec dana. Od kojih je prvi tjedan prošao. Nešto sam se psihički pripremala da odem koji put u solarij, no ostalo je na željama i pripremama. Prvom prilikom kad sam izašla iz hlača (jer su Njemu draže moje lepršave haljinice i "uvijek priupita što nisam obukla suknjicu?") požalila sam što ipak nisam napravila malu žrtvu i otišla u solarij. Oko mene predivne preplanule Beograđanke, a ja k'o neko siroto aristokratsko dijete koje od sunca nije vidjelo ni "s". I eto mene sad na moru, tu sam još barem 3 tjedna, pržim se na plaži, kad postane nepodnošljivo uskočim u more i rashladim. A sve to u nadi da ću i ja barem malo izgledati poput preplanulih Beograđanka, a ne sirotica pod staklenim zvonom. 

Ovog ćete puta ostati uskraćeni za fotografiju, preostaje Vam samo da se prepustite mašti i zamišljate me kako se pržim na suncu poput komada šnicle. Nasmijte se, meni sunce zateže kožu pa mi i to ide malo teže. 

Peron 202

Naš dugački rastanak ipak smo prekinuli kratkim susretom. Našli smo se u Zagrebu, s njim sve uvijek nekako ide u zadnji čas, no počelo mi se to sviđati. Ležali smo na nekoj riječkoj plaži, a oko nas sami Beograđani. Dobra neka atmosfera. Znaju da naprave žurku. Špricer. Kako se zove špricer u Hrvatskoj?? Trebalo mi je vremena, a onda je netko spomenuo - gemišt! Dok je ležao na mom krevetu, promatrala sam ga kako čita knjigu. Sjetila sam se kako mi je jednom rekao da brzo čitam. Pa kad mi latinica dobro ide. A onda sam stala i razmislila još jednom o toj gluposti. Pa i on čita i piše latinicom. Ja nepažljivo čitam. Ništa više. Samo što ja ne čitam ćirilicu brzo kao On. Tu i tamo provalim neki izraz koji nije u duhu mojeg jezika. Sve češće. Nema veze. Simpatično je. Kao i kad se on trudi pričati hrvatski. Košmar mi je u glavi. Umorilo me sve ovo. Ponekad ni sama ne znam odakle mi ta energija da ga tako pratim. Nadam se da će more i luftić učiniti svoje. Napuniti baterije za neke nove "akcije".

Stajali smo na peronu 202. Nedjelja ujutro. Opet ta nedjelja i rastanak. Iako ovaj puta nisam ja ta koja odlazi.

*Ovo bih trebalo svrstati pod neke 'Zagrebačke crtice', no valjda ipak nešto vrijedi ona poslovica: Dom je gdje je srce. 

Jedna ljubavna

Stavljam četiri male žličice šećera u svoj čaj. Petak je. On radi. Ja se pakiram. Nešto mi se ne ide. Gledam popriličnu količinu odjeće koju sam planirala ponijeti sa sobom. Nema šanse da to sve uguram u onaj mali kofer. Kako da se spakiram za mjesec dana? Pao je mrak i s kuhinjskog prozora vidim svjetla Beograda. Obožavam ovaj grad. Zapravo je još toliko toga što nisam vidjela. Otpijem gutljaj svog čaja. Kako je dobar. Svako jutro i svaku večer isti ritual. Četiri male žličice šećera. Ponekad njegova šalica pravi društvo, volim takva jutra. Sandale, majice, haljine. One haljine koje on voli. A crvenu još nije ni vidio. U glavi mi još odzvanjaju njegove lijepe riječi. "Što te više gledam, sve si lepša." Uspješno sam spakirala svih milijun haljina. Kao da je bitno. Za koga ću ih oblačiti, ako ne za njega. Baš kad sam uspješno zatvorila kofer, dolazim u napast da sve vratim na vješalice pa u ormar. Mrzim ljeto. I pakiranje. I što prekidam svoj ritual nakon tri i pol mjeseca. Ne smijem zaboraviti zaliti biljke. Ugasiti bojler. Baciti svu pokvarljivu hranu iz frižidera. Baciti smeće. Stao je kuhinjski sat. Krepala je žarulja u boravku. Nema veze, zamijenit će ju On kad se vratim. Kako će Beograd bez mene? A ja bez Njega?

Dvadeset i pet

Sjela sam uz Savu dok On ne dođe. Nije još bilo ovako vruće i sparno, a one krošnje pravile su sjajnu hladovinu. Ja sam sitna, a klupica dugačka. Pored mene su prošla dva starija gospodina. Prijatelji. Produžili su dalje, a onda se vratili i upitali me smiju li sjesti pored mene. I sama sam jedva pronašla slobodnu klupu, naravno da nisam imala ništa protiv. Jedan od njih, prije nego je sjeo, uzeo je ostavljenu kutiju cigareta koja je ležala na drugom kraju klupice i upitao me je li moja. Rekla sam da nije, kako ne pušim. Obojica su zaključili kako je to odlično, da cigarete samo štete. "Malo pre smo videli devojku, malo mlađu od tebe s cigarom u ruci. Nije imala više od 13 ili 14." Rekao je jedan od njih. Slatko sam se nasmijala. Zar izgledam baš toliko mlado? "Nije baš malo mlađa od mene!" Odgovorila sam im. "Ja imam 25!" Dodala sam. Obojica su me pogledali s nepovjerenjem. Vidjela sam onaj "ma-nema-šanse" izraz lica. Nadala sam se da neću morati vaditi ličnu kartu kako bih dokazala koliko sam stara. Ostavili su se mojih godina. Više ih je zanimalo odakle sam. Nisu zaboravili spomenuti kako je naše more najljepše na svijetu. Znam. I djevojke su nam lijepe. Doduše, nisu sve mladolike kao ja. Neka, kažu da će mi to jednog dana biti veliki kompliment. 

Ko to tamo peva??

Nedjelja. Pola 10. Rano. Prerano za mene. U to sam vrijeme obično još u krevetu. Ulovila sam 37-icu (koju za divno iznenađenje jutros nisam morala čekati, već je došla odmah) i uputila se do grada. Na rođendan. Pronašla sam slobodno mjesto i sa slušalicama u ušima odlučila još malo odmeditirati. I tako se imam barem pola sata za voziti. Stanicu po stanicu, autobus se polako punio. Bilo je sve više ljudi. Ništa neobično. No na jednoj od stanica, ne pamtim više točno kada, u autobus je ušao mali Rom. Ništa neobično. Ima ih mnogo kao i u Zagrebu. Kao svugdje. Kratko je stajao na vratima, a onda otvorio usta da zapjeva. Čekaj, čekaj!! On sad misli pjevati?? Pa neće valjda!? Na drugoj strani autobusa, red ispred mene sjedio je jedan stariji gospodin sa svojim drugarom. Prekinuo je razgovor i obratio se malom Romu: "Samo nemoj da pevaš! Molim te!" Nasmijala sam se. Nekako sam dijelila njegovo mišljenje. "Evo daću ti 100 dinara, samo da ne pevaš!" Iz džepa je izvadio novac i dao ga dječaku. A ovaj kakav jest, sav vražji, vidiš mu na licu, strpao brže bolje novac u hlače, pomalo se pakosno nasmijao i zapjevao iz sveg glasa! Srećom pa je iduća stanica bila blizu, a autobus kratak. Mali je Rom izašao van na stanici gdje će pričekati novi autobus i počastiti ga svojom pjesmom. 

Prijatelj

Otišla sam na balkon po ručnik koji se lagano ljuljao na vjetru. Baš kad sam se spremala vratit se u stan, zatvoriti vrata da ne ulazi sparina, nešto mi je skrenulo pogled. Krajičkom oka sam ugledala malog Roma, mislim onog najstarijeg od njih, kako poput nekog vojnika čuva svoju poziciju pred trgovinom. Nije to ništa neobično, svaki dan gledam isti prizor, uvijek jednako tragičan. Glupo je reći da sam se navikla, no zabrinula bih se da jedno jutro ne ugledam nekog od njih na svojoj straži. No jutros nije bio sam. U prozoru s njim sjedio je i jedan mali pesek. Mali crni. Ne razumijem se u pasmine, a i vid mi već dulje vrijeme nije dovoljno dobar da razaznam takve male "stvari". Scena je bila dirljiva. Mali Rom gladio je svojeg ljubimca, povremeno ga povlačio po rukama, a povremeno ga puštao da odmara. Nije bilo prolaznika koji se nije zaustavio barem na tren. 

Često kažem kako ne mogu bez Njega, ne mogu niti bez muzike, u pozadini svakog mog dana uvijek se čuju neke note. Ne mogu zamisliti život bez moje majke, u mom životu nije bilo većih junaka od nje. No ono što nam svima bez razlike treba jest prijatelj. Netko tko će nas saslušati, savjetovati, smijati se s nama ili jednostavno biti tu. Da znaš da nisi sam. Jer nitko ne voli biti sam, čak ni mali Rom koji nije sam birao vlastitu sudbinu. No ipak je pronašao nekoga da mu barem malo uljepša ako ne već život, onda barem dan ili koji sat. 

"5th of July"

Jutros sam tek shvatila da je jučer bio famozni 4th of July. Tako to obično radim i s rođendanima. Sjetim ih se kad su već prošli. Hvala Bogu na podsjetnicima sa svih strana. Što me briga za neki Dan nezavisnosti. Nema on nikakve veze sa mnom. Ali 5.7. To je već datum koji pamtim (za razliku od Njega, no možda me iznenadi). Dok je Amerika po tko zna koji put slavila svoju slobodu od Velike Britanije, ja sam se zaljubila. Prošla je već godina dana. Kad prije? Ponekad ne mogu procijeniti jesam li više zaljubljena u Njega ili u ovaj grad. Možda nije ni važno. Možda je stvar u ovoj kombinaciji koja je bolja od najboljih okusa sladoleda pomiješana u jednu kuglicu. 

Toliko za danas od mene. Idem jednostavno uživati u ovom danu. U ovom gradu koji obožavam. 

(Ne)ukus

Kažu da se o ukusima ne raspravlja. Bože moj, zato smo i došli tu gdje jesmo. Jer šutimo umjesto da nešto kažemo. Da podrugljivo pogledamo ili se malo glasnije nasmijemo. Znam. Nije pristojno. I mene je to mama naučila. Stojim na semaforu na Terazijama, tamo kod hotela Moskva i čekam da se upali zeleno svjetlo. Ispred sebe ugledam djevojku, možda kojih 26. Loše mi ide to nagađanje godina. A i činjenica je da danas djevojčice do 13 ponekad izgledaju starije od mene. Bila je visoka barem 185 cm, a na tankim nožicama poput neke rode nosila je i štikle od barem 12 cm. Izgledala je poput nekog diva u usporedbi sa mnom. Imala je dugu tamnu kosu, a u skladu s njom bila je i "njena" pretjerano neprirodno tamna boja tena. Na sebi je imala usku, uz tijelo pripijenu haljinicu bez naramenica. Mora da ju je uzela mlađoj sestri jer je haljina barem 2 broja bila premala. Mjesto gdje je nedostajalo tkanine bila je, ni više ni manje nego njena stražnjica! Jadna djevojka. Netko joj je trebao reći da ona izreka 'manje je više' nije baš uvijek točna. Kako je radila korake, tako se haljina sve više i više dizala. Da joj uopće nije neugodno najbolje se vidjelo po tome što se nije ni potrudila da ju barem povremeno spusti prema dolje i prekrije guzu. Negdje putem djevojku su zasigurno opljačkali jer jadnica nije imala ni gaće. Sliku, nažalost, nemam (osim one u glavi koja jednostavno ne želi izblijediti). Morat ćete mi vjerovati na riječ. Odjednom se kojih 5 metara dalje pojavio neki fotograf. Usmjerio je veliki objektiv u smjeru gdje sam i ja stajala (i dotična djevojka, naravno). Diskretno sam se pomaknula koji korak. Nikad si ne bih dozvolila da me povežu s takvim neukusom. Žalila bih je, ali nisam sigurna da je to dovoljno i da je to ono što ta djevojka treba. 

Bobi

Našli smo se u pola 6 ujutro. U zadnje vrijeme volim reći da imamo neke čudne aranžmane. Kad smo napokon legli u krevet, uhvatili smo nekih 10 minuta za razgovor prije nego nas potpuno obuzme san. Razgovor je uglavnom bio o tome kako smo proveli dan. 

"Upoznao sam čoveka - ženu!" odjednom je rekao s osmjehom na licu.

"Koga?" zbunjeno sam upitala.

"Bibo, Bipo... Bobi!!!" uzviknuo je sretno kad se sjetio njegovog imena. "On je žena u muškom telu." objasnio mi je, iako mi je sve manje bilo jasno. "Đuskao je na brodiću, s nekom maramom, skinuo se u ćega i blejao tako. Ali mnogo je drag i dobar." 

Već se razdanilo, no zbog zatvorenih očiju nije mogao vidjeti moj zbunjen izraz lica. 

"I vi ste mu to dopustili?" upitala sam referirajući se na druge klubove koji bi ga vjerojatno istog momenta izbacili. 

"Naravno. Mi smo friendly raspoloženi. Nikome nije ništa radio. Smarao je doduše nekolicinu ljudi koji su onda hteli da ga biju, no dobar je Bobi. Zna on da se odbrani." zaključio je.

Nismo dalje govorili. Njega je svladao san (malo mu treba), a ja sam dočekala da se potpuno razdani prije nego li sam napokon zaspala. Čudan je taj "Bobi", tko god on bio. No jedno je sigurno, mora da je sretan što živi u Beogradu. Kako bi svijet bio dosadan kada bismo svi bili isti. 

Jedna o um(j)etnosti

Maštam o poslu kustosa. Ma maštam ja o mnogo toga, ali posao kustosa mi je trenutno nekako pri vrhu. Pobjegla sam glavom bez obzira iz Zagreba, dosadnog, relativno malog grada, s lošim muzejima u koje će ući možda tek poneki zalutali turist ili student ako baš mora. Imam osjećaj da ni tu nije ništa bolje. Daleko smo mi od jednog Pariza, Londona ili Berlina. Nikad to nećemo niti biti. Umjetnost koju "posjeduju" naši muzeji skromna je, relativno neprivlačna i bez neke velike "svjetske vrijednost". Muzejske zgrade funkcioniraju po istom, lošem i dosadnom principu, a postav određene izložbe atraktivan je samo ako uz njega dolaze masni crni naslovi u novinama uz napomenu kako je to "jedna od najvećih izložaba koju smo ikada imali" te natezanja oko svote koliko je ista koštala. U eurima naravno. I dalje maštam o poslu kustosa, no ovakvi mladi i nadobudni kao ja ne dobivaju posao u muzeju, jer bismo, ne daj Bože, nešto mogli promijeniti. Na bolje! Muzeji su nam loši, zastarjeli i neprivlačni, no mladi povjesničari umjetnosti i umjetnici gladni umjetnosti to nisu. Shvatila sam to šećući Beogradom jedno poslijepodne. Gdje god bih usmjerila pogled, ugledala bih umjetnost. Na podu, nekom zidu, cijelom prolazu ili jednoj od brojnih galerija kojima Beograd obiluje. I doista, kad nam već ne daju da radimo i postavljamo radove u muzejima, mlade generacije pronašle su novi način izražavanja. Gdje god se okreneš, umjetnost je oko tebe. No ne bi li tako i trebalo biti? Umjetnost je uvijek bila tu da na neki način skrene pozornost na ono što se oko nas događa. Bilo da je riječ o politici, društvu u kojem živimo, ekologiji, trendovima ili novoj tehnologiji koja nas je posve zaludila. Stoga se nemojte ljutiti kad ugledate neki grafit na zidu, mural ili naljepnicu s čudnom porukom na onoj smrdljivoj kanti za smeće. Budite zahvalni jer ste dobili uvid u mali djelić umjetnosti, nečijeg truda i napornog rada, jer da je ta ista umjetnost završila u dosadnom muzeju, vjerojatno ju nikad ne biste vidjeli. 

Život je nekad siv, nekad žut

Prestao je onaj ljetni pljusak i krenula sam u grad. U međuvremenu se još nekoliko puta spustila kiša i samo sam se nadala da ću je nekako izbjeći. I jesam. Prošetala sam dio puta. Nešto nisam bila pretjerano raspoložena za ovu vrstu planova, ali učim se ne biti sebična. Uostalom, bila je to predivna gesta od Njega. Iznenadila me. Nema toga što ne bih učinila za njega. Negdje na putu, koji metar od onog mjesta gdje me prvi put poljubio ugledala sam starca oko kojih 70 godina. Hranio je dvije mace i hrpu golubova. Ne znam što mi je došlo, prišla sam mu. Bilo je posve spontano. Nisam ništa očekivala. 

"Nisu moji. Samo ih hranim." Rekao mi je.

"Lijepo od Vas." Uzvratila sam mu. Iako su mačke moja ogromna ljubav, bilo je nešto u tom starcu koji je toliko plijenio moju pažnju. Bio je lutalica, vjerojatno bez doma i obitelji kojoj se mogao vratiti nakon druženja sa životinjama. Odjeća mu je bila stara, prljava i natopljena kišom koja je ranije padala. Ipak, bilo je u njemu nešto dostojanstveno. I doista, više sam ja pokisla uz ovo današnje sunce, nego on uz jučerašnji prolom oblaka.