Ko to tamo peva??

Nedjelja. Pola 10. Rano. Prerano za mene. U to sam vrijeme obično još u krevetu. Ulovila sam 37-icu (koju za divno iznenađenje jutros nisam morala čekati, već je došla odmah) i uputila se do grada. Na rođendan. Pronašla sam slobodno mjesto i sa slušalicama u ušima odlučila još malo odmeditirati. I tako se imam barem pola sata za voziti. Stanicu po stanicu, autobus se polako punio. Bilo je sve više ljudi. Ništa neobično. No na jednoj od stanica, ne pamtim više točno kada, u autobus je ušao mali Rom. Ništa neobično. Ima ih mnogo kao i u Zagrebu. Kao svugdje. Kratko je stajao na vratima, a onda otvorio usta da zapjeva. Čekaj, čekaj!! On sad misli pjevati?? Pa neće valjda!? Na drugoj strani autobusa, red ispred mene sjedio je jedan stariji gospodin sa svojim drugarom. Prekinuo je razgovor i obratio se malom Romu: "Samo nemoj da pevaš! Molim te!" Nasmijala sam se. Nekako sam dijelila njegovo mišljenje. "Evo daću ti 100 dinara, samo da ne pevaš!" Iz džepa je izvadio novac i dao ga dječaku. A ovaj kakav jest, sav vražji, vidiš mu na licu, strpao brže bolje novac u hlače, pomalo se pakosno nasmijao i zapjevao iz sveg glasa! Srećom pa je iduća stanica bila blizu, a autobus kratak. Mali je Rom izašao van na stanici gdje će pričekati novi autobus i počastiti ga svojom pjesmom.