Moji komšije

Volim svoje komšije. Dragi su, simpatični i ljubazni. Ima ih nekolicina i poprilično privlačnog stasa. Stvarno su mi dragi komšije. Osim kad tuguju što nisu bili na Cecinom koncertu, pa onda zajedno s njima ja moram tugovati. Ja i ostalih 20 stanova. Da im znam ime i prezime možda bih im čak pokucala na vrata i zamolila da stišaju malo tu Cecu, ovako mi se malo manta, manta, pa upalim vlastitu muziku i pokušam nadglasati Cecu. No teško je to. Ceca je fenomen, nešto što je meni teško pojmiti. Uostalom koji svjetski izvođač uspije na ovim prostorima na svom koncertu okupiti 150 000 ljudi iz svih zemalja bivše Jugoslavije? Tako je. Ni jedan. Možda to više govori o nama, nego o Ceci. Jer svi znamo tko je Ceca, pa ipak, ona i dalje svojom glazbom, glasom i stasom uveseljava stotine tisuća ljudi. Iako smo svjesni tko i što iza Cece stoji. Pa što se onda čudimo kad nas kradu, varaju i lažu, otimaju ono što je naše, a mi pri tome ne činimo ništa da bismo to zaustavili. A o pojedincima koji iza toga stoje zna se puno manje nego o jednoj Ceci. Ljudska glupost doista je beskonačna. A dok smo mi kolektivno glupi i slijepi, Ceca se zahvaljuje Bogu i svojim obožavateljima, jer da nije njih, danas ne bi bilo ni nje. 

Bajka

Pišem bajku. Ili ona piše mene. Junakinja je pomalo nalik meni. Crna kovrčava kosa, visoka 1,68 m. Samo što njoj ide magija. Možda ide i meni, ali još nisam otkrila. Nervira me što mi se ni jedna želja od onih silnih "ispuhanih" trepavica nije ostvarila. Kladim se da se to mojoj junakinji ne bi dogodilo. Otvori svoju knjigu s čarolijama, uspješno vrati vrijeme unazad i nije joj dosadno. Nikad. I ona provede subotu navečer doma. Ali iz drugih razloga. Ipak, nema ona ovo što imam ja. Nekoga koga obožava. Uskratila sam joj to zadovoljstvo. Treba ga zaslužiti prvo. I mirna sam. Još uvijek nekako bezbrižna. Ona nije. Valjda nas sve prate neki problemi. Čak i junake iz bajka. Barem iz mojih bajka. Samo neka netko potjera tu kišu još malo. Tako mi godi danas. 

Emotivna retardiranost

Izašla sam iz stana i krenula u grad. U prizemlju je iz lifta izašla punašna komšinica. Prvi put ju vidim. Hodala je ispred mene, a onda na samom izlasku iz zgrade, odjednom mi rekla: "Povredila sam nogu, mnogo me boli!" Zastala sam malo zbunjeno. Nisam ni pomislila da bi njeno geganje moglo imati ikakve veze s povredom. Zašto mi je uopće imala potrebu to ispričati? "Nadam se da nije ništa strašno i da će brzo proći!" Samo sam uzvratila. Ona je otišla na jednu stranu, ja na drugu. Još sam neko vrijeme razmišljala o tome, a onda se sjetila neke zgode od prije dva mjeseca kad sam dobila "kompliment" da sam hladna i nepristojna. Razlog je bila neka Njegova koleginica koju sam vidjela prvi put u svom životu. Djevojka mi je (pomalo pod utjecajem alkohola) rekla da je jedva dočekala da napokon dođem, da On stalno govori o meni, izgrlila me i izljubila kao najbolju drugaricu koju mjesecima nije vidjela. I tada sam ostala pomalo zbunjena. Nisam imala namjeru biti nepristojna ili hladna, jednostavno nisam navikla na to. Pokušala sam mu to objasniti, reći da kod nas baš i nije običaj biti do te mjere prisan s nekim koga prvi put u životu susrećeš. Usto, ja sam onaj tip koji rado izbjegne nepotrebne fizičke dodire ako je to ikako moguće. Smiješno je što sam Njemu cijelo vrijeme govorila da je emotivno retardiran, da ne pokazuje emocije, što me užasno nerviralo u početku naše veze, a na kraju sam sama ispala takva. Ma volim ja ljude, doista, iako se ponekad životinje pokažu boljim i vjernijim prijateljima. 

Panika u kuhinji

Ustali smo neobično rano. Kratko smo zajedno, ali dovoljno dugo da smo razvili određene navike kad smo skupa. Volim te male stvari koje radimo skupa. Nekoliko mu je puta zazvonio mobitel, ali navikla sam ignorirati to. Ustao je i stavio vodu za kavu i meni za čaj. I nestao. Voda je zavrila i počela kipjeti iz posude. Kad sam shvatila da se on ne obazire na to, ustala sam i maknula džezvu sa štednjaka. Odjednom je sve crklo i štednjak je počeo pištati. Od njega i dalje ni traga. Nisam sigurna je li ignorirao ili doista nije čuo. Uspaničila sam se i histerično stiskala sve gumbe. Ali nije prestalo. Obrisala sam vruću vodu koja se igrala po štednjaku i buka je utihnula. Ja sam napokon došla k sebi. Ne treba meni puno da se uzrujam. Kad se napokon pojavio, nonšalantno je rekao: "Dođi da te naučim kako se kuva kafa!" Čini se da ću ipak morat naučiti. 

U glavi mi i dalje odzvanja njegov komentar koji mi je davno rekao: "To može samo tebi da se dogodi. Trebalo bi da ti postavim skrivenu kameru u kuhinju. Bila bi pravi hit na youtube-u." Vjerojatno je u pravu. 

Čupava stvorenja

Neke stvari su potpuno van naše kontrole. Ne možemo ih predvidjeti, a kad se dogode, loše se nosimo s

time.  Kako to mrzim. Uglavnom bi se moglo reći kako se loše nosim sa stresom pa sam s vremenom morala naučiti kako ga barem malo smanjiti. Moje rješenje (kad ne bacam anti-stres lopticu po zraku kao neki manijak) vrlo je jednostavno - šetnja. Šećem pola sata, sat vremena, koliko god je potrebno da izbacim negativne stvari iz svoje glave. Pomaže. Barem malo. Šetala sam kad sam se prvi put jako posvađala s Marinom, kad mi je Mladen rekao da više ne možemo biti prijatelji jer sam za njega nešto više od prijateljice, šetala sam i kad je Ivan rekao da odlazi i kad sam shvatila da se možda više nikada nećemo vidjeti. I danas sam krenula u šetnju. Na zapad, pa sam skrenula prema sjeveru, jednom stranom ulice, kod tržnice se okrenula i vratila se drugom stranom. Kroz te krivudave ulice i zbrku u svojoj glavi na jednom kamenom stupu ugledala sam  macu. Zaustavila sam se i nježno gurnula ruku da me pomiriše. Preplavile su me emocije i sjetila sam se svojeg malog stvorenjca koje sam ostavila u Zagrebu. Toliko mi nedostaje ponekad. Maca je podigla glavu i stala mi se umiljavati. Tek što sam ju krenula dragati, shvatila sam da nije sama. Pored nje je na tlu sjedio jedan crni elegantni mačak. Oboje sam ih odmjerila. Nisu lutalice. Bile su uglađene i punih, velikih trbuščića. Sagnula sam se i pomazila mačka. Sumnjam da bi bio ljubomoran što njemu nisam poklonila trenutak svoje pažnje, više je do mene. Zapreo je i samo odjednom su potpuno nestale sve negativne emocije, opustila sam se i čak su mi izmamili osmjeh na lice. Vratila sam se kući sa sladoledom u ruci i novim prijateljima u srcu. Ipak ću morati razmisliti o nabavljanju kućnog ljubimca nakon godišnjeg odmora. 

Neke nove ljubavi

Prošla sam Brankovim mostom. Tu uvijek iskrsne neka divna uspomena. Prije tjedan dana Sava je sasvim potopila jednu stranu obale. Drveće je bilo duboko zaronjeno u rijeku, a improvizirani mostovi omogućavali su pristup splavovima. Stala sam na "mesto za ljubljenje". Grafit je pomalo izblijedio, no znam da je tu. Obožavam ovaj pogled. Kao da imaš cijeli grad na dlanu. Od Kalemegdana od Svetog Save pa i puno, puno dalje. Rijeka se napokon povukla. A za sobom je odnijela i ljubavne poruke ispisane po tlu. Ostali su tek blijedi tragovi imena zaljubljenih parova, pokoji datum i ono veliko crveno srce. Smiješno je to. I pomalo žalosno. U žaru ljubavne borbe učiniš nešto za što vjeruješ da će tu ostati vječno. Kao tetoviranje imena voljene osobe na svoje tijelo. A onda, gotovo preko noći, dođe oluja i obriše nešto za što si mislio da će trajati zauvijek. Takva je valjda i ljubav. Nepredvidiva poput opasne oluje poslije koje nitko ne zna što nosi novi dan. Ali tko bi znao, možda baš neki od tih izbrisanih imena novi dan poslije oluje donosi nešto još bolje. Nadam se da je tako. 

Smak svijeta

Plan je bio ovakav: otići do bankomata, zatim u poštu platiti onaj jedan nepodmireni račun pa u grad. U neku nabavku. Frižider je prazan. Možda na putu čak svratiti do Njega. Da mu uvalim jedan poljubac. Nedostaje mi one sekunde kad ode. Dio plana uspješno sam odradila. Onaj prvi dio. Cijeli sam dan gledala u nebo i pokušavala prokljuviti hoće li ta kiša ili ne. Na izlasku iz pošte nešto se smračilo. Vjetar je puhao sve jače i jače. Vratila sam se u stan da ostavim račun jer moja mala torbica jednostavno nije tog kapaciteta. Otvorila sam prozore i napravila propuh u stanu da iskoristim priliku i što prije izbacim ovaj teški i zagušljivi zrak koji se danima skupljao. No vjetar se oteo kontroli i uskoro sam po cijelom stanu premještala namještaj ne bih li zagradila prozore i balkonska vrata kako se ne bi porazbijali i napravili štetu. Hvatala sam post it-e koji su se veselo igrali po mom dnevnom boravku, ručnike koji su udarali u prazno po balkonu, uzaludno zatvarala vrata kuhinjskih elemenata koja su se neprestano otvarala. A onda je napokon krenula i kiša. Ne tako jaka kako sam očekivala s obzirom na raniju scenu. Ako ovako izgleda smak svijeta, onda ne želim biti prisutna kad se napokon desi, pomislila sam. No smak svijeta trenutno nije u planu. A ni moji drugi planovi do kraja dana. Odustala sam od kupovine, a onaj poljubac će morati pričekati do sutra. Jedno je sigurno, večeras će biti vraški dobro spavati.

Nebo nad Beogradom

Na izlasku sam iz stana. Doduše, već zadnja 3 sata, ali nije to sad bitno. Bacam pogled kroz jedan od brojnih prozora u stanu. Pokušavam dokučiti hoće li kiša. Izgleda da hoće. Ali nikad ne znaš. Pomisao na kišu na lice mi izmamljuje veliki osmjeh. Poput malog djeteta koje je ugledalo novu igračku. Veliki sivi oblak koji se približava mojem komadiću neba ispod kojeg živim vratio me dva dana ranije, na Kalemegdan i ljetni pljusak koji nas je oboje do kože oprao. Uz sva moja nastojanja da snažno držim sve konce u rukama i uvijek znam što se događa, ovo nisam mogla predvidjeti. Snažno me zagrlio da me barem malo zakloni od kiše. A onda su velike kišne kapi prodrle do mojih kostiju, niz lice mi se slijevao topao vodeni mlaz. Ali nije bilo važno. Prvi put nije bilo važno što nije ispalo kako sam planirala. Ispalo je bolje od toga. I zato nema veze ako i danas pokisnem, nikad prije nisam toliko obožavala kišu. 

Nedjeljno jutro

Probudila sam se oko 11. On je još spavao. Dok sam sjedila na rubu kreveta i gledala ga kako spava, sjetila sam se jedne ne tako jako davne nedjelje. Posebno dobre nedjelje. I tada sam ustala prije njega. Nije to ništa čudno. Ponekad ga iz milja nazovem Uspavanom ljepoticom. Nisam sigurna da je oduševljen time, ali šuti i trpi. Te nedjelje, ja sam se otuširala i spakirala za povratak doma. Pojeli smo doručak pa sjeli u Biblioteku na Terazijama. On je popio kavu, a ja čaj. Kavu ne pijem, nikada. Znao mi je ranije prigovarati da "kakva sam ja to žena koja ne ume da skuva kafu?" Slatko se nasmijem kad se toga sjetim. Bila je hladna nedjelja. Morali smo ubiti vrijeme do mog povratka kući. Ustao je po novine i oboje smo tiho gutali slova ćirilice koja su se pružala pred nama. Ja nešto sporije. Valjda sam izašla iz štosa, rijetko čitam, samo na latinici. Dan ranije bio je čisti hedonizam. Prale su me emocije, a vjerujem i njega. Osjetila sam to u načinu na koji me držao za koljeno kao da ću pobjeći zajedno s okretajima stranica. Popili smo kavu i čaj i druženje završili šetnjom. Trajalo je to nekoliko nedjelja. No ta nedjelja je bila posebna. Bila je prva. Neponovljiva. Mnogo toga se promijenilo. Na bolje. Više ne odlazimo u Biblioteku. Ali se niti ne rastajemo nedjeljom. 

Dinar ili dva

Prije nego odlazim u trgovinu, uvijek prebrojim novac u novčaniku. Ne zato jer ga nemam, čisto iz neke navike. Rijetko plaćam karticom, radije odem do bankomata, ako zatreba. Spustim se s drugog kate svoje zgrade, odmah preko puta je trgovina. Ne posebno velika, ali dovoljna za ono što mi treba. Barem ono osnovno. Ispred trgovine me dočekuje troje malih Roma, prljavi su i ne mirišu baš najbolje. Najstariji od njih stoji u sredini s buntom novčanica, po 10, 20 ili 50 dinara. Ostalo dvoje ga pozorno sluša: "Ovo je meni za sladoled, ovo tebi, a ovo tebi." Ponosno prebire po novčanicama kao da su tisuće eura u pitanju. Posramim se. Jer svaki dan stoje na istom mjestu, uvijek me pristojno pitaju dam li "neki dinar", a ja samo prođem, već više iz neke navike (u početku mi je možda bilo malo šokantno jer nisam navikla na to). Često mi kad izađem na balkon pogled padne na male Rome, uvijek je netko tamo, čekaju koji dinar za sladoled. Uostalom, i meni je sada najslađe pojesti baš sladoled, sladak i osvježavajuć. Barem malo olakša ove nepodnošljive vrućine. Ja mogu pobjeći u stan, upaliti klimu i dignuti sve četiri u zrak. A oni ovako stoje cijeli dan, na toplom ili hladnom, nitko ih ne pita kako se osjećaju i da li bi se možda radije igrali s drugom djecom njihovih godina. Doista volim kad se pokrenu razgovori na temu ravnopravnosti. Gdje je ta ravnopravnost koja navodno postoji? Zašto je ja onda ne vidim pored zdravih očiju? 

Pseća posla

Probudila sam se u 5.30. Ne. Alarm nečijeg automobila (koji je bez prestanka zavijao) me probudio. A onda kad je napokon malo utihnuo, začuo se čopor pasa koji je u duetu zalajao. Tko zna na što. Ili na koga. A onda opet alarm. Pa autobus. Toliko glasan da me glava zaboljela. Za njim još jedan. Vražji autobus. Kad ga trebam, nikad ga nema. I vražji taj alarm. Samo neka prestane više. Da mogu nastaviti spavati. Uostalom, koja je korist od alarma na koji nitko ne reagira? Vjerojatno kao i ja u krevetima odmahuju glavom, razmišljaju kako zasigurno nije riječ o njihovom alarmu i mole Boga da što prije prestane. A onda napokon nastaje muk. Imam neki čudan okus u ustima. Ponovo me boli grlo. Ustajem iz kreveta i u kuhinji stavljam komad čokolade u usta. Vani se već razdanilo. Bacam pogled kroz prozor i na cesti ugledam svoje vesele prijatelje. One šarmantne pse lutalice koji me svakog dana veselo pozdravljaju na putu prema trgovini. Leže i odmaraju. Ljepše, a opet tužnije životinje nigdje nisam srela. Kratko sam ovdje. Ne usudim se ni pomisliti što će biti kad dođe zima i zapuše košava. Kako tada preživljavaju? 

Oda GSP-u

Doista se mogu pohvaliti da sam mnogo proputovala. Nisam se izgubila ni u Berlinu, ni u Londonu, Istanbulu, Barceloni, Madridu... Ok, shvaćate poantu, hvalim se kako sam se naputovala u svom "kratkom" životu i kako sam dobrih, dapače, sjajnih sposobnosti da ne zalutam u nepoznatom gradu. Ali dosta o meni. Drugog dana svog beogradskog života, ušla sam u autobus i uputila se prema doma. Bilo je kasno navečer. Nisam imala pojma kako moja stanica izgleda, gdje se nalazi niti kako se zove. Ali, nije ovo London, mogu ja to. Vozila sam se i vozila. Autobus broj 37 skretao je, spuštao se i onda opet penjao, prolazio nadvožnjake, pa onda opet skretao. Ugledala sam neku civilizaciju napokon. Ali nije izgledala poznato. Zaključila sam da to nije to i nastavila dalje. A onda se ispred mene našla vražja pustopoljina i shvatila sam da ne znam gdje sam niti gdje idem. Tvrdoglavost mi valjda nije dopuštala da pitam. Odjednom se ispred mene izdigla neka straćara, a ja gotovo zaplakala. Oko mene mrkli mrak, autobus pun ljudi, ali nastavljam ja dalje do svoje stanice. Nije bilo veće sreće od moje kad sam napokon ugledala poznati kvart, ovaj na koji sam sad već i navikla pomalo. Prvi ispit: Uvod u GSP - položila. 

Prije neki dan, vraćam se iz grada, umorna od šetnje, nešto sam sumanuto bezuspješno tražila po gradu, na Trgu napokon dočekam autobus i pravac doma. Malo odspavati. Ma nešto sam se loše osjećala, mislila sam da je prolazno (a ispalo je da nije). U autobusu gužva, klasika. Ali valjda nikako da se naviknem. Svakim pocupkavanjem autobusa, pocupkava i moj želudac. Ne sluti na dobro. Neka nesvjestica me hvata. Razmišljam da izađem, ali sam baš u nekom nehumanom dijelu grada i nije mi baš svejedno (da, pomalo sam paranoična, u šali često kažem da se osjećam kao da sam na Divljem zapadu nekada, ali samo nekada). Nenormalan smrad se širi autobusom, onakav kakav nisam osjetila ni u zagrebačkom noćnom prijevozu (a svi znamo do koje razine noćni prijevoz smrdi). U trenutku kad više ne mogu, molim neku simpatičnu ženu da mi prepusti svoje mjesto. Ispričava mi se što nije uočila da mi je dobro i odmah priskače u pomoć. Vadi vlažne maramice i govori mi neka skinem šal oko vrata. Gospođa par stolica dalje vadi čokoladicu iz džepa i pruža mi da mi se digne šećer. Do nje gospođa vadi mentol bombone. Već mi je bolje. Smijem se sama sebi.  Kao neka luda mlada trudnica, a samo nisam pojela dovoljno obilan doručak. A Beograd crpi većinu moje energije pa nekako kao da češće i više jedem nego prije. Osim tog dana. Ispit iz predmeta Kako se nositi sa smradom i drndanjem GSP-a - pala. Ispit iz humanosti - položen bez greške.

Gdje Dunav ljubi nebo

"Nebo je nad Beogradom prostrano i visoko, promenljivo a uvek lepo; i za zimskih vedrina sa njihovom studenom raskoši; i za letnjih oluja kada se celo pretvori u jedan jedini tmurni oblak koji, gonjen ludim vetrom, nosi kišu pomešanu s prašinom panonske ravnice; i u proleće kad izgleda da cvate i ono, uporedo sa zemljom; i u jesen kad oteža od jesenjih zvezda u rojevima. Uvek lepo i bogato, kao naknada ovoj čudnoj varoši za sve ono čega u njoj nema i uteha zbog svega što ne bi trebalo da bude.

Ali najveći raskoš toga neba nad Beogradom, to su sunčevi zalasci. U jesen i u leto oni su prostrani i jarki kao pustinjske vizije, a zimi prigušeni tmastim oblacima i rujnim maglama. A u svako doba godine vrlo su česti dani kad se oganj toga sunca koje zalazi u ravnici, među rekama pod Beogradom, odbije čak gore u visokoj kupoli neba, i tu se prelomi i prospe kao crven sjaj po razasutoj varoši. Tada sunčano rumenilo oboji za trenutak i najzabačenije uglove Beograda i odblesne u prozorima i onih kuća koje inače slabo obasjava."

Ivo Andrić