Emotivna retardiranost

Izašla sam iz stana i krenula u grad. U prizemlju je iz lifta izašla punašna komšinica. Prvi put ju vidim. Hodala je ispred mene, a onda na samom izlasku iz zgrade, odjednom mi rekla: "Povredila sam nogu, mnogo me boli!" Zastala sam malo zbunjeno. Nisam ni pomislila da bi njeno geganje moglo imati ikakve veze s povredom. Zašto mi je uopće imala potrebu to ispričati? "Nadam se da nije ništa strašno i da će brzo proći!" Samo sam uzvratila. Ona je otišla na jednu stranu, ja na drugu. Još sam neko vrijeme razmišljala o tome, a onda se sjetila neke zgode od prije dva mjeseca kad sam dobila "kompliment" da sam hladna i nepristojna. Razlog je bila neka Njegova koleginica koju sam vidjela prvi put u svom životu. Djevojka mi je (pomalo pod utjecajem alkohola) rekla da je jedva dočekala da napokon dođem, da On stalno govori o meni, izgrlila me i izljubila kao najbolju drugaricu koju mjesecima nije vidjela. I tada sam ostala pomalo zbunjena. Nisam imala namjeru biti nepristojna ili hladna, jednostavno nisam navikla na to. Pokušala sam mu to objasniti, reći da kod nas baš i nije običaj biti do te mjere prisan s nekim koga prvi put u životu susrećeš. Usto, ja sam onaj tip koji rado izbjegne nepotrebne fizičke dodire ako je to ikako moguće. Smiješno je što sam Njemu cijelo vrijeme govorila da je emotivno retardiran, da ne pokazuje emocije, što me užasno nerviralo u početku naše veze, a na kraju sam sama ispala takva. Ma volim ja ljude, doista, iako se ponekad životinje pokažu boljim i vjernijim prijateljima.