Smak svijeta

Plan je bio ovakav: otići do bankomata, zatim u poštu platiti onaj jedan nepodmireni račun pa u grad. U neku nabavku. Frižider je prazan. Možda na putu čak svratiti do Njega. Da mu uvalim jedan poljubac. Nedostaje mi one sekunde kad ode. Dio plana uspješno sam odradila. Onaj prvi dio. Cijeli sam dan gledala u nebo i pokušavala prokljuviti hoće li ta kiša ili ne. Na izlasku iz pošte nešto se smračilo. Vjetar je puhao sve jače i jače. Vratila sam se u stan da ostavim račun jer moja mala torbica jednostavno nije tog kapaciteta. Otvorila sam prozore i napravila propuh u stanu da iskoristim priliku i što prije izbacim ovaj teški i zagušljivi zrak koji se danima skupljao. No vjetar se oteo kontroli i uskoro sam po cijelom stanu premještala namještaj ne bih li zagradila prozore i balkonska vrata kako se ne bi porazbijali i napravili štetu. Hvatala sam post it-e koji su se veselo igrali po mom dnevnom boravku, ručnike koji su udarali u prazno po balkonu, uzaludno zatvarala vrata kuhinjskih elemenata koja su se neprestano otvarala. A onda je napokon krenula i kiša. Ne tako jaka kako sam očekivala s obzirom na raniju scenu. Ako ovako izgleda smak svijeta, onda ne želim biti prisutna kad se napokon desi, pomislila sam. No smak svijeta trenutno nije u planu. A ni moji drugi planovi do kraja dana. Odustala sam od kupovine, a onaj poljubac će morati pričekati do sutra. Jedno je sigurno, večeras će biti vraški dobro spavati.