subota, 14. prosinca 2013.

Neki dani

"I zašto mi je Facebook odjednom na ćirilici?" upitam se tiho.
"Možda zato jer živiš u Beogradu." Odgovara moja racionalna strana.
Ok, ima smisla. Priznajem. 
Vrijeme ide nevjerojatno brzo. Najbolje toga postanem svjesna svaki put kad upalim e-mail koji rijetko koristim. A na njemu gotovo 50 mailova. Hm... A samo me tjedan dana nije bilo. Očito previše. Pogledam u kalendar. Već je 14. prosinac. Godina je pri kraju. Kada sam planirala preseliti se u Beograd, nisam razmišljala o nekim bitnim stvarima. Dobro, uopće nisam razmišljala. A onda sam se ujutro na blagdan sv. Nikole malo rastužila. Sama u stanu, sveti Nikola nije posjetio moj dom. Mora da je zaboravio na mene. Doduše, mama mi je rekla da je bio u Zagrebu. Ali nije to isto. 
Odjednom shvatim kako po prvi putu životu ne držim sve konce u rukama. Nikad ne mogu baš točno predvidjeti koliko ću novca morati odvojiti za račune, a kad mijenjam novac za stanarinu, nikad nisi siguran kakav je kurs tog dana i u toj mjenjačnici. Ujutro ustanem iz kreveta, spremim se za posao i gotovo krenem kad stiže poruka da danas radimo od kuće jer u uredu nema interneta. Događalo se već. Nekada odem iz ureda u 13h, a ponekad poslije 17h. Ponekad završim na neočekivanim mjestima. Ima dana kad ne znam kamo idem ili kako stići do nekog mjesta. Nekim čudom, nikad se ne izgubim. Jedan dan stignem kući i moj mobitel se odmah spoji na wifi, drugih dana mu treba par sati. Ne znam razlog. Ponekad onaj sjajan pasulj u Ideji košta 89 dinara, ponekad 129. 
A On... Ni s njim nikad ne znaš. Ili možda znaš, samo ja ne znam. Ali dobro je. On često govori: "Pusti, dobro je!" U pravo je, doista je dobro. Bolje nego smo očekivali. Ima nešto magično u neznanju. Događaju se neočekivano lijepe stvari. Ponekad se razočaraš, istina. Ali uglavnom uživaš u iznenađenjima koje ti donose svakodnevne sitnice. Uostalom, nema ništa loše u tome da u ponedjeljak ujutro saznaš da ipak ne moraš otići u ured. Kakav sjajan početak novog radnog dana. Nismo se tome nadali, zar ne?

utorak, 26. studenoga 2013.

"Je l' sve belo?"

I tako je u Beogradu počeo padati snijeg. Počeo je još negdje jučer navečer. Ukrali smo mrvu slobodnog vremena i uvalili se na moj kauč pred tv. Odgledali smo serije, kvizove, dijelove filmova jer niti na jedan nismo stigli na sam početak, onda neke vijesti. Rano smo otišli spavati. Zapravo, on je otišao rano spavati. Ja sam još kratko gledala tv, a onda se okrenula prema njemu, uhvatila ga za ruku i tako zaspala. Svako jutro koje ga moram probuditi oko 8, se osjećam poput fašista. Pogledao me i pitao: "Je l' sve belo?" Odmahnula sam glavom. Ono što je napadalo, brzo se otopilo. A onda je oko podneva opet krenulo da pada. Od tada pada bez prestanka. Na povratku kući sam utrčala u trgovinu. Zgrabila sam kruh i krenula prema blagajni. U smrznutim sam rukama osjetila topao kruh. Ne sjećam se kada sam posljednji put kupila svježe napravljen, topao kruh. Vratilo me to u djetinjstvo. Nekad smo na putu do kuće pojeli pola tog kruha. Sada znam zašto smo uvijek kupovali malo više nego što mi se činilo da treba. Zamotala sam kruh u vrećicu da ga ne pokvase velike bijele pahulje i pretrčala cestu do stana. Sada je 21 h i snijeg i dalje pada. Sjedim pred tv-om, s laptopom u krilu i kakaom u ruci. Razmišljam kako za sutra trebam kupiti šlaga. Došlo je to doba godine! 

četvrtak, 21. studenoga 2013.

Iskustvo

Jer nas ona treba podsjetiti da ne mogu svi dani biti idealni. Čak niti dobri i prosječni. Neki su živi užas. Kao jučerašnji. Negdje oko 18h, sjedim u svojoj kuhinji i jedem kiki bombone. Jer sam toliko umorna da nisam sposobna napraviti nešto za jesti. Baš svaki obrok zahtjeva energiju koju ja nemam. Beograd je pojeo moj pretposljednji atom snage. 
Devet sati ranije.
Beograd me počastio ledenim vjetrom. Stavila sam kapuljača na glavu kako bih zaštitila ono malo zdravlja koje mi je preostalo. Nemam ga mnogo od posljednjeg puta. Odmah sam shvatila da će biti naporan dan, ali nisam očekivala da će biti baš tako naporan dan. Teren. Kao da sam se vratila na arheološke lokalitete. Jedina je razlika što ću kostur uskoro postati ja, ako ovaj vjetar hitno ne prestane. Vjetar ljulja lagane kese i u sljedećoj sekundi kava se razlijeva i nastaje kaos. Kad se razlila druga kava, znale smo da dan neće biti kako smo ga točno zamišljale. Sjedimo jedna preko puta druge i smijemo se. Što možemo drugo? Smijemo se sada, jer kasnije nećemo imati razloga za smijeh. Govorim joj kako nisam sigurna je li ona meni baksuz ili ja njoj. Očito nismo dobar par. Odlazimo na krive adrese pa se vraćamo, švercamo se u trolejbusu, ja istražujem Filozofski fakultet posve neplanirano, susrećemo drugare, a onda se razlijevaju još dvije kave. Zaključak: "Isporuka 50%. Loše smo. Nitko nas ne bi uzeo za dostavljače." Rastajemo se u Knez Mihajlovoj, ja s bolnim leđima, ona s bolnim nogama jer je dan provela u štiklama. Imale smo taman toliko vremena da postavimo koju sliku na Facebook i da se slikamo u liftu. Prije nego je njoj crkla baterija na mobitelu. Kad sam stigla doma, dočekala me poruka: 


Ispod slike je pisalo: "Da uramiš ovo i pravo na zid, datum 20. novembar, note to yourself: kafu NIKADA ne nositi u kesi!" Iskustvo je neprocjenjivo. Ovakvi dani s razlogom postoje. 

ponedjeljak, 18. studenoga 2013.

Realnost


Vratila sam se u "normalu". Sve je po starome. Dobro, ne baš sve. Ustajem nešto kasnije nego zadnji "normalan" ponedjeljak. Autobusom do Zelenjaka. Pa lagano uzbrdo. Vučem korak. Ne žuri mi se. Opet sam uranila. Od straha da ne zakasnim. Otkako sam stigla u Beograd, stalno kasnim. Razmišljam kako se mnogo toga promijenilo u posljednjih osam (8) mjeseci. Tko bi rekao da je toliko prošlo. Pa kad već? Zapnem pa nastavim dalje. Padnem pa se podignem. Trudim se i ne odustajem. Razgovor za posao. Nisam ih imala baš mnogo. Ali volim nove početke. Volim nove ljude. Nove mogućnosti i prilike. Život je pun uspona i padova kao ovaj ludi Beograd brjegova po kojima se penjem do moje destinacije. U prvom mi trenu nije bilo jasno što jutros nedostaje. Nešto nije bilo pravo. Tipičan novembarski dan. Hladno i ljigavo. Vlaga. Nema više kratkih rukava u pola noći. Kratki rukavi. I jedna bijela majica. Tada shvatim što nedostaje. Mjesec sam dana prolazila istom ulicom, pored jednih vrata, pored jedne tramvajske stanice gdje sam zastala kad je onako jako pljuštala kiša. Tu je jedna hladna klupica gdje smo sjeli i (nakon izljeva emocija) nismo znali što reći. Nastavljam hodati jednom novom ulicom i sve mi se čini da će to od sada biti moj novi put. Nema više romantičnih i sjetnih šetnji, nema onih neobičnih pogleda i zbunjenih lica. Nema njega iza tih vrata niti nas na onoj klupici. Zatvaraju se jedna vrata i (nadam se) otvaraju neka nova.
Ponovno zastanem. Kad je Beograd postao realnost, a Zagreb utopija? Nisam to baš tako zamislila. 

subota, 16. studenoga 2013.

Akvarijum

Povratak u Beograd. Napokon. Svugdje je lijepo, ali u Beogradu je najljepše (dobro, u Londonu je još ljepše, ali on je trenutno opcija samo u nekim snovima, a snova mi barem ne nedostaje). Nas četiri smo krenule automobilom prema Beogradu u 6 ujutro. Rano. Prokleto rano. Probudila sam se u pet. Draže mi je kad u 5 ujutro tek legnem spavati. Nasilno ustajanje mi uopće nije drago, pogotovo otkako sam se ulijenila (da mi je barem neugodno koliko sam lijena, ali nije). Sve je to nešto brzo išlo, autoput, 160 kn/h, dobro društvo i još bolji razgovori. Nisam se ni snašla, a bili smo na granici, a onda i na naplatnim kućicama pred Beogradom. Simpatičan stariji gospodin provirio je iz svog radnog prostora kroz slabo otvoren prozor i najprije nas počastio melodijom: "Što je danas lijep i sunčan dan... Ona danas dolazi iz Zagreba...". Sve četiri smo se nasmijale. No tu razgovor nije bio gotov. U jednom nas je trenutku taj isti gospodin upitao: 
"Da li znate kako se zove taj vaš auto?"
Ostale smo zbunjene i nastupilo je međusobno pogledavanje. 
"Akvarijum." Odgovori on kratko i pričeka našu reakciju.
Ja sam znala što slijedi, ali ne i moju suputnice. Nastavile su se zbunjeno pogledavati i na trenutak su čak pomislile da se radi o automobilu.
"Znate zašto se tako zove?" Nastavio je on uporno. "Jer u njemu same RIBE." 
Prasnuli smo od smijeha. 
Beograde, dobro jutro!!! Tko te ne bi volio?! Divan početak još divnije subote. Ako je točno da se po jutro dan poznaje, jedva čekam ostatak dana. 

nedjelja, 3. studenoga 2013.

Prijatelji, bašta i kratki rukavi

Započeo je još jedan novi mjesec. Samo su temperature ostale stare. Od onog prethodnog. Valjda da nas podsjete na njega. Kao da bih Ga mogla zaboraviti samo tako. Na Facebooku se zahuktavaju rasprave o globalnom zatopljenju. Iskreno, nije me briga. Uživam dok mogu. Zima će biti duga i hladna. Uvijek je takva. Barem dok se ne preselim u neke druge, toplije krajeve. Brigu o globalnom zatopljenju ću prepustiti nekim generacijama koje tek dolaze. I moja se generacija bori s onim što su ovi prije nas napravili i ostavili. Prošlo je još jedno subotnje druženje. Isto mjesto, gotovo isto vrijeme, mnogo smijeha, dobre glazbe, isti oni kratki rukavi pod vedrim nebom. Samo je promijenjena glumačka postava. Onu staru, nažalost, ne mogu vratiti. Možda jednom, ali sigurno ne na istom mjestu. Smiješno je kako nostalgija budi u čovjeku onaj osjećaj za detalje. Primjećuješ stvari za koje ranije nisi niti znao da postoje. Ili jednostavno nisu bili važni. Rano sam se probudila ujutro. Nisam neki ljubitelj dugog spavanja, čak ni kad kasno/rano stignem doma. Ali dan je bio neki lijen, a s njim i ja. Tipična nedjelja. Grižnju savjest ću osjećati tek sutra. Kad sam napokon ustala, u kratkim rukavima sam otišla do trgovine. Bilo je pitanje života ili smrti. Inače bih vjerojatno ostala u krevetu. Da dani nisu sve kraći, pomislila bih da je neko drugo godišnje doba. Iako mi se i ovo sviđa. Pogotovo kad nam podari ovakve veličanstvene prizore. 


četvrtak, 31. listopada 2013.

Oktobar

Oktobar. Tako ovdje zovu listopad. I priznajem da ima više smisla. Ali ako sam nešto naučila u posljednjih godinu dana, onda je to da često nije važno kako ćemo nazvati neku stvar, osobu ili osjećaj. Nije bitno je li On dečko ili prijatelj, je li to ljubav ili samo trenutna zaljubljenost (jedna od onih koje kako došle, tako i prošle), kao što nije bitno je li ovo oktobar ili listopad. Kad kažeš 'listopad', barem nema zabune oko toga u kojoj je fazi ono jesenje lišće s drveta. Iako obožavam riječi, često nisu važne. Niti dovoljne. Bilo kako bilo, listopad ili oktobar, bio je vraški dobar i neočekivan. Sad kad je na potpunom izmaku, mogu to sa sigurnošću reći. Samo mi je jedan listopad do sada ostao urezan u misli. Onda kad sam upisala faks. No to je neka sasvim druga priča. Ovaj je listopad bio mnogo ljepši. Topao, vedar, pun smijeha i poneke suze. Ovaj je listopad donio predivne sunčane dane u kratkim rukavima i još divnije večeri u tim istim kratkim rukavima u prisustvu dvoje neobičnih novih prijatelja koji su ostavili velik trag u mom životu. Čak i sada, kad više nisu tu, nego nas dijeli 1000 km, su mi u mislima. I srcu. Prodrmali su moj listopad do temelja. Natjerali me da progledam, da možda nešto i promijenim, te se zauzmem za sebe kad mi nije po volji. Vježbala sam engleski, ponekad se zacrvenila poput male djevojčice koja se ne zna nositi s komplimentom i definitivno potvrdila da rakija udara baš tamo gdje treba. U nekoliko sam se navrata rasplakala, donijela nekoliko ispravnih odluka, za koje ni sama nisam znala da sam sposobna. A kažu da sam obična emotivka i da sam nesposobna razmišljati glavom i isključiti onaj glupi emotivni organ na lijevoj strani tijela. U listopadu sam otišla na operu, kupila novu biljku za stan, stavila crveni ruž na usne. Čak nekoliko puta. Pokisnula do kože, a da me to uopće nije smetalo. Mnogo sam pisala. Još više sanjala, i noću i danju. 
Listopad će trajati još koji sat, a ja ću i dalje svaki dan prolaziti istom ulicom, gledati u ista vrata i sanjati. Željeti. Listopad je donio brojne mirise, dodire, okuse. Slike lagano blijede, ali sve ostalo i dalje me podsjeća na sjajan listopad. Da smo barem imali koji dan više. 
Opet sam se raspisala. Rekoh vam da volim riječi. 


ponedjeljak, 28. listopada 2013.

Play fair, monday!

Život i fair play ne idu zajedno. Davno sam to naučila, no život me uporno podsjeća na to. Reda radi, da ne zaboravim. U redu, možda sam danas malo pesimističnija nego inače, odatle potreba za ovim postom. Loše sam spavala i trebam se ispuhati. Kažu, kad ti život servira limune, napravi limunadu. Rekla bih radije tekilu, ali moja mama ovo čita. Ali koliko dugo praviš limunadu ili eksaš tekilu prije nego pukneš? Prilično sam sigurna da čak i vječni optimisti imaju svoju granicu. Uostalom, rijetki su ti vječni optimisti u današnje vrijeme. Ili se doista borimo sa životom ili glumimo da je život težak. Jer je to "in". Barem kod onih emo klinaca. Čujem da još nisu izumrli. Drže se bolje od dinosaura. Uglavnom smo okruženi mrzovoljnim ne-jutarnjim tipovima, gunđalima bez razloga, "Mr. know it all" likovima i drugima koji vole soliti pamet. Teško je u takvom okruženju ostati normalan, a još manje optimističan. Gledam jutarnju garnituru putnika u 37-ici. Nekoliko umornih učenika koji nisu na vrijeme krenuli na prvi školski sat, nervozna, ali hrabra majka s djetetom u naručju koja se jedva probila do slobodnog mjesta u autobusu, ljuta babetina koja nije prva stigla do tog istog slobodnog mjesta i, naravno, neizbježne "granduše". One u pola 9 ujutro paradiraju u kratkim haljinicama, štiklama i umjetnim noktima kao da je petak, po mogućnosti ponoć, a umjesto autobusa noćni klub. Među tim raznolikim putnicima sam i ja. Nekog nedefiniranog raspoloženja, ali nikako pretjerano pozitivnog. Svatko ima takav dan. Tješim se da će biti bolje. Čim se dograbim Starog grada i udahnem onu dobru vibru koja me i dalje drži kao da sam prvi put u Beogradu. Ah taj ponedjeljak!

nedjelja, 27. listopada 2013.

Novi Beograd

Svi moji prijatelji koji su došli u Beograd redovito bi povlačili paralele između Zagreba i Beograda. Nikada mi to baš nije bilo jasno. U redu, ima tu nekih sličnosti. Primjerice, Beograd je, baš kao i Zagreb, podijeljen Savom na (stari) Beograd i Novi Beograd. Nekako mislim da tu svaka sličnost završava. Dok je Sava u Zagrebu tek rijeka koja razdvaja dva različita dijela grada, u Beogradu imaš osjećaj da ih ta ista rijeka spaja. Život se odvija na Savi. Tu su restorani, noćni klubovi, predivna priroda, najljepši pogled na svijetu, prostor za odmoriti duh i tijelo. Zakoračiš par koraka s Terazija i, hop, evo te na Savi. A onda prijeđeš most i shvatiš da si u Novom Beogradu. Tu je sve nekako drugačije, a opet znaš da si i dalje u Beogradu, onom gradu koji toliko obožavaš. Neobične, visoke zgrade (oblakoderi, tako sam čula da ih ponekad zovu) zgruvane u blokove doimaju se kao da su izgrađene od lego kocaka. Život ne prestaje kad prijeđeš rijeku. I dalje čuješ zvonke glasove, dječicu kako zuje poput malih pčelica, automobile, tramvaje i autobuse. 
Uvijek nekako zalutam i Novi Beograd. Ne poznajem ga pretjerano (dobro, ne poznajem ga uopće, možda one tržne centre), no strašno me privlači. To sa Novim Zagrebom nikad nije bio slučaj. 

četvrtak, 17. listopada 2013.

Nesuđenim prijateljima i ljubavima

One godine kad sam upisala fakultet, baš to ljeto, u Beogradu je bio koncert grupe Blind Guardian. Moja tadašnja najbolja prijateljica i ja riješile smo muke zvane prijemni ispit i uputile se u Beograd. Prošlo je šest godina, a još uvijek se sjećam kao da je bilo jučer. Bilo je nepodnošljivo vruće. Kraj srpnja. Moja beogradska prijateljica kod koje smo odsjele, dva je dana ranije pala u nesvijest od vrućine. Ljudi su hodali s mokrim ručnicima oko vrata. Kada bi prošli pored neke fontane, gurali bi ruke u vodu i pokušavali se malo rashladiti. Nije bilo bolje čak niti navečer kad je krenuo padati mrak. Zraka niotkud. Nas dvije stajale smo u gužvi bašte SKC-a i čekale svoj tada omiljeni bend. Tu i tamo smo se dizale na prste u nadi da malo više ipak ima nekog svježeg zraka. Uzalud. Kad je koncert napokon počeo, bilo je još gore. Negdje u toj nepodnošljivoj gužvi ugledala sam preslatkog plavog dečka. Malo me podsjećao na Tomija, no bio je puno slađi. Nekako smo se "skontali" (tako ovdje govore) i ubrzo mi je kavalirski ponudio da stanem uz njega jer će me manje gurati. Trebala sam već tada uvidjeti taj srpski šarm. No što sam ja tada o tome znala. I danas se pitam imam li ja uopće pojma o bilo čemu. Cijeli koncert smo proveli jedno pored drugog. Nismo razgovarali, glazba nam to nije dopuštala. Pogledi su sve govorili. Nisam saznala čak niti njegovo ime. Kada je koncert završio, nastala je velika gužva. Svatko je išao u svom smjeru i samo u jednom trenutku, ispustila sam njegovu ruku i poslije ga više nikad nisam vidjela. Još se tu i tamo nadam da ću ga jednom sresti negdje na ulici. Baš tu, u Beogradu. 
Ne znam zašto sam se sad sjetila toga. Prošlo je puno vremena i rijetko mislim na to. Mislim da svega dvoje ili troje ljudi zna tu priču. Možda je posljednja poruka koju sam dobila vratila sjećanja na neke drage ljude, potencijalne ljubavi ili prijatelje koje sam izgubila. Poruka je glasila: "I believe that we will meet again, so as I said, this is not a goodbye or sth like that. I will always remember your smiling face when I left you at the bus station." Neke ljude naprosto ne možemo zadržati u svojim životima, koliko god to željeli. Pojave se u našem životu, a onda jednako brzo i nestanu iz njega. Zbrajam ljude koji više nisu u mom životu i jednostavno ih je previše. No možda ih doista jednom negdje neplanirano sretnem. Baš kao i prvi put kad smo se upoznali. 

subota, 5. listopada 2013.

Jesen

Više nema sumnje da je jesen stigla u grad. Uglavnom i dalje dominira zelena boja gdje god se okrenem, tek je poneko drvo prošarano jesenjim bojama. Beograd izgleda nekako pun. Mora da je to zbog gotovo zimskih jakni na koje su nas temperature blizu 0 natjerale. Možda i zbog šarenih kišobrana iznad glava koje štite od kiše koja je nekoliko dana neumorno padala. Počela je nastava i grad je pun veselih školaraca. I njihovih velikih i teških školskih torbi. A onda je napokon prestala kiša. Zasjalo je sunce i jesen je pokazala svoju pravu, divnu narav. Entuzijastični šetači promolili su nos i preplavili grad do te mjere da ga jedva možeš i vidjeti. Hvata se posljednje mjesto na suncu u Knez Mihajlovoj i skuplja energija da se što lakše prebrodi zima. On je izašao na balkon i rekao da miriše na zimu. Moj nos uslijed prehlade već dobrih tjedan dana ne funkcionira. Moram mu vjerovati. Ustala sam rano. I sama se bacam na hvatanje ovih divnih jesenjih zraka sunca. Bilo bi šteta ne iskoristiti ovakav divan dan za nešto ludo i neplanirano. 

četvrtak, 19. rujna 2013.

Po jutru se dan poznaje

Alarm me budi u 7 ujutro i tako svaki dan. Od ponedjeljka do petka. U pola 8 ustajem, idem pod tuš, obučem se i pojedem doručak. U pola 9 izlazim iz stana i hvatam autobus. Osim kad je On kod mene, onda to sve nekako ide sporije i rijetko izađemo iz stana prije 8.40. Ali nema veze. Naučila sam da je s njim sve mnogo ležernije. I ja sam malo opustila. Prvih par dana uletavala sam u Maxi i običavala kupiti neki 7 Days kroasan ili nešto slično. Dok mi se nije zgadilo. No tako to kod mene ide. Tupim po nečemu dok mi se ne zgadi. A onda sam malo niže u ulici otkrila pekarnicu Hleb i kifle. Nisam požalila. Prije svega jer im je ponuda šireg spektra od broja okusa malo prije spomenutih kroasana. No nije to ono što me oduševilo (iako moram priznati da su im poslastice doista ukusne). Naime, svakog jutra dočeka me barem jedna ljubazna trgovkinja koja mi na sav glas kaže: "Dobro jutro, komšinice!" Bez iznimke, sve imaju osmjeh na licu i vrlo su simpatične. Jednostavno je nemoguće ne uzvratiti im osmjeh. Prava konverzacija kreće nakon osmjeha. Dok brzo i spretno pakira moju hranu u papirnatu vrećicu, pita me kako sam. Ponekad spomenemo čak i vrijeme. I one se, baš kao i ja, vesele ovim sunčanim danima i nadaju se da će što dulje potrajati. Dok se krećem prema blagajni, svega metar i pol dalje od mjesta gdje sam do maloprije stajala, pita me trebam li još nešto, "možda neki jogurt, tako bi mi dobro prijao uz moj doručak!" Nemoguće ih je odbiti. Platim račun (ponekad čak ostanem dužna neki dinar, kao jutros, ali kako kažu "4 dinara je doista smešno") i sretna i zadovoljna izlazim na ulicu. Napunjenih baterija odlazim u ured. Sve je nekako lakše! Dan može započeti. A valja ga lijepo i završiti. 

nedjelja, 15. rujna 2013.

Bilo kuda...

... sranje svuda. Ok, možda sam sad malo drastična,ali shvaćate poantu. Svi smo mi dramaturzi u dubini duše. Četvrtak. Izašla sam iz ureda oko 16:20. Sve sam nešto odugovlačila zbog pljuska koji nije popuštao zadnja 3 sata. Razmišljam koja stanica mi je najbliža. Imam kišobran, ali kao da nemam. A na nogama nešto što ne znam kako da nazovem. Tenisice. No više ih nema, nego što ih ima. U glavi mi odzvanjaju Njegove riječi kako bih možda mogla na noge staviti nešto konkretno. Eh, ja i moda. Kad je bitnije biti lijep, nego zdrav. (Pošto ovo pišem 3 dana kasnije, jasno vam je da sam ipak ostala zdrava. Ovog puta.) Ulazim na stajalište Cvijićeva. Već mi od početka nije bilo jasno kako sam uspjela uhvatiti taj autobus. Zar vozi toliko sporo?? Svega 5 minuta kasnije, sve mi je bilo jasno. Nagruvana rijeka automobila, tramvaja i trolejbusa pokušavala se progurati kroz Takovsku, ali nekako bezuspješno. Prošlo je 5, pa 10 minuta. Pa 20. Nervozni ljudi svaki su čas molili vozača da otvori vrata i pusti ih van. Da se nisam objesila za onaj "rukodržač", vjerojatno bih odavno bila na podu. Agonija kroz Takovsku trajala je 35 minuta. Zapravo nisam sigurna što i sama nisam izašla iz autobusa i propješačila koju stanicu. Kiša je bila prestala. Zrak je bio svjež. Noge su mi ionako bile mokre pa koja lokva više - manje ništa ne znači. Kako sam uopće mogla pomisliti da samo u Zagrebu promet ne funkcionira kad padne malo kiše? Možda bismo trebali graditi barke s kotačima, tako da budu prilagodljive i kiši i suncu. Ali opet, imam osjećaj da bi te pak imale problema sa snijegom. 


nedjelja, 8. rujna 2013.

Promaja

Ljeto polako, ali sigurno napušta Beograd. Dani su još relativno topli, no jutra i noći traže deblju odjeću. Većina preostalog ljeta zavukla se u gradske autobuse i odbija ih napustiti, iako ne plaćaju kartu. Baš iz tog razloga, u Beogradu se događa još nešto veoma važno. Rat. Iako ga na prvi pogled ne primjećujete, ništa ne gori, ne ruše se zgrade i srećom nema poginulih civila, ovaj je rat itekako ozbiljan i postaje zabrinjavajuć. Rat vode dvije ekstremističke skupine - stari i mladi. A povod za ovaj rat obična je promaja! Znate kako je, promaja je smrtna bolest i jednom kad vas pokosi, više niste isti. Pa tako u gradskom prometu svaki dan možete vidjeti iz prve ruke kako izgleda taj strašan rat. Jedni otvaraju, a drugi zatvaraju prozore. I svi se prave pristojnima, nitko se ne usudi suprotnoj strani prigovoriti, ali geste su očite. Stari pokrivaju uši, vežu šalove oko vrata, čak i papirnatim maramicama "zapušavaju" rupe od ventilacije, a mladi mahnito mašu lepezama i ruše se u nesvijest. Bilo od nedostatka zraka ili pak smrada koji obično starija skupina prouzroči. Obično zavisno od raspoloženja, promatram te dvije skupine i pitam se ima li ovom ratu kraja. Kako li će samo završiti i kada??

nedjelja, 1. rujna 2013.

(Još jedna) ljubavna

Postoje neki ljudi koji u naš život uđu tiho i gotovo neprimjetno. Dopuste nam nakratko uvid u djelić svog života i osobnosti. I onda, poput atomske bombe, u nama nešto eksplodira i shvatimo da i mi želimo biti djelić života te osobe. Otključamo njihova vrata i uz veliku borbu, buku, krš i lom pronađemo malo mjesta za sebe i odlučno kažemo da ne odlazimo. 
Možda prvi put u svom životu razumijem tužne ljubavi, postaje mi kristalno jasno da ljubav često nije dovoljna. Ali postoje ti neki ljudi za koje si spreman učiniti sve. Čekati ih cijelu noć i oprostiti im čak i kad se naposljetku ne pojave. Dok oni još spavaju, trčati u trgovinu u potrazi za onim što vole. Nositi im doručak u krevet, ujutro kuhati kavu. A kad ponovno zaspu, mi ne skidamo pogled s njih jer nema ništa ljepše od tog prizora. Najljepši ljudi su najvoljeniji. Baš tada shvatiš da zagrljaj ili poljubac nisu dovoljni. Da imaš priliku, zavukao bi im se pod kožu i ostao tamo zauvijek. Bliže od toga ne ide. 
Ti ljudi ti ne dopuštaju da se ljutiš na njih, uglavnom je s njima veselo, opušteno i mirno. A kad su loši dani, oni učine sve da to poprave. Ima dana kad smo ljubomorni, pomalo paranoični, ponekad čak poželiš dignuti ruke od svega. Ali oni to osjete. Dovoljan je jedan pogled, jedna nježna riječ ili ono srce s balkona da odagnaju sve sumnje i posrame te što si uopće pomislio na nešto loše. 
Ponekad želiš više. Osjećaš da daješ i pokazuješ više osjećaja nego druga strana. A onda odjednom shvatiš koliko se ta druga strana trudi, očigledno ispravlja greške i jednostavno nte voli. Iako to ne govori svaki dan. No ljubav je toliko više od obične riječi.
Ne kažemo za njih uzalud da su „bolja polovica“. On je moja bolja polovica. Znala sam to onog trena kad me poljubio.

srijeda, 28. kolovoza 2013.

Prevoz dece


Beograd je dobre volje. Pun je nekih paradoksa, ironija i ruganja na račun drugih. Cijeli dan sam čekala neki smak svijeta. Tako je barem izgledalo. Bilo je mračno pa sam još jedan dan u nizu dizala rolete ne bih li pustila malo svjetla u stan. A onda je nakratko pala kiša. Toliko kratko da sam to primijetila samo po mokroj ulici. I to je bilo to. Beogradsko nebo odlučilo je da je za danas dosta. Možda se čak nasmijao onim budalama koji su nosili kišobran, a sve uzalud. Volim promatrati beogradske autobuse. Toliko su različiti, kao da ne postoje dva ista. A da stvar bude gora (ili bolja, barem kad je javni prijevoz u pitanju i pokušaj da stignemo od točke A do točke B), ima ih nevjerojatno puno. Pogledom sam pratila kolonu autobusa koji su pokušavali doći do stanice da pokupe (ili ostave putnike) i uočila jednog koji ih je elegantno prešišao. Na njemu je umjesto broja i krajnjeg odredišta (koje i nije uvijek najtočnije, no navikneš se na to s vremenom, bitno je da znaš na koju stranu treba krenuti) pisalo velikim latiničnim slovima PREVOZ DECE. Bacila sam pogled unutra i umjesto djece ugledala troje penzionera, svako se zavukao u svoj ćošak i poput nekog poslušnog vojnika gledao pravo ispred sebe. Nasmijala sam se ironiji. Smiješni su ti starci. Na koju god stranu svijeta pogledaš, svi su ljudi isti, a opet različiti. No svi su stari ljudi isti. Gori od male djece. Čangrizavi, nestrpljivi, neposlušni i često nisu svjesni svojih (ne)mogućnosti. Guraju se preko reda, kad treba uhvatiti slobodno mjesto u javnom gradskom prijevozu, brži su od svjetlosti. Priroda je doista ponekad okrutna. Poigra se s čovjekom i stvori od njega nešto za što se ranije zaklinjao da nikada neće postati.  

utorak, 27. kolovoza 2013.

"Kiša pada..."

"...trava raste, gora zelena" pjeva Marta Bereš. Nju je teško zaboraviti. Genijalna glumica u još boljem ostvarenju One-Girl Show. Mene rijetko toliko nešto oduševi da priznam da sam pogriješila u svojim predrasudama. Marta je bila naša jutrošnja zanimacija. Kao i Muha Blackstazy, Jo Nesbo i još nekolicina različitih ljudi. Pili smo ranojutarnju kavu i čaj i družili se s umjetnicima. Kad je on otišao, otišlo je i naše različito, ali veselo društvo. Pala je kiša. Ajde da budem skroz sladunjava pa da kažem kako je to baš u skladu s mojim osjećajima (svakog jutra) kad ode od mene. Izašla sam na balkon i pružila ruke u zrak da ulovim koju kišnu kap. Nikad nešto pretjerano nisam voljela kišu (za razliku od Njega). Možda iz topline svog doma, dok rominja po mom prozoru, ali nikako kad me uhvati nespremnu negdje na cesti. No nekako se dogodilo u posljednjih šest mjeseci da sam pokisla više puta nego u cijelom svom životu. Jučer smo za sekundu izbjegli kišu. Sjeli smo u blizini Knez Mihajlove u neki kafić, tek što smo sjeli, spustio se pljusak. Srećom pa nije potrajao i ubrzo smo ponovo šetali beogradskim ulicama. Jedva sam se suzdržala komentara kako osjećam da kiša obilježava našu vezu. Zvuči tako loše i tragično. Ima valjda nešto dobro u toj kiši. Mnogo sam toga naučila uz njega, i kišu sve češće gledam nekim drugim, romantičnim očima (pogotovo iz svoje dnevne sobe s velikim prozorima). Tko zna što nas još očekuje, ali sigurna sam da smo spremni na baš sve izazove. 

nedjelja, 25. kolovoza 2013.

Subotnji

Jučer netko nije imao baš sjajan dan. Ok, osim mene. Ali ja sam poznata po tome da često nemam sjajan dan. Možda sad malo pretjerujem. Nije bitno. Nije ovo post o meni. Ovo je post o Beogradu. Koji se jučer baš i nije proslavio. Nekako je bio pomalo neodlučan. Ili nije? Barem se u tom opisu slažemo. I ja sam takva. Valjda. On nije mogao spavati, pa nije dao ni meni. Poslao je nekog gladnog komarca, koji je više zujao pored mojih ušiju nego što me grizao. Pobjegla sam u dnevnu sobu i nakon nekoliko neuspjelih pokušaja ipak zaspala. Tek ujutro Beograd je pokazao svoju narav. Ponadala sam se da će to biti obična kišna subota, nekako bi to odgovaralo mom raspoloženju. I baš kad sam otvorila sve prozore da uđe svježi zrak, nad Beogradom se pojavilo sunce. Brzo sam sve zatvorila da sparina ne ulazi u stan. Spustila sam rolete, napravila mrak u stanu poput nekog šišmiša. Sunce je bježalo na zapad, a za njim i tmurni oblaci. Kišni oblaci. Negdje oko 6 popodne, Beograd je odlučio da mu je ipak dosta sunca i naglo zamračio koliko pogled seže. Dignula sam rolete i otvorila prozore. Da uđe svježi zrak. No nisam dugo. Jer nakon samo par minuta, od nekud se pojavio vjetar i prijetio da će mi porazbijati sve prozore. Odustala sam. Ponekad je tako najbolje. Uvukla sam se pod deku i predložila Beogradu da učini isto. 

subota, 24. kolovoza 2013.

I want candy!

Posljednjih dana ustajem nešto abnormalno rano. Oko pola 9. Ima dana kad ustajem i ranije. To se nije dogodilo barem 6 mjeseci (osim prisilnim putem, alarmom, a to ne računam). Primila sam se nekog posla, gledam neke poslove, što ih više gledam, to sam depresivnija. Nakon poslanih ukupno 9 molbi i prijava za posao, doručkujem i obavljam onaj svoj klasični ritual. Vježbam. Ujutro i navečer, svaki dan otkako sam se vratila. I tako mi nekako dan prođe, ni ne snađem se, a shvatim da nisam napravila ništa od planiranog. Na bijelom papiru stoje crna slova, tek je prva riječ precrtana. Sklonim papir da me još više ne deprimira. Danas je već vikend, pa većina tih stvari mora pričekati do ponedjeljka. A one koje mogu obaviti i vikendom, svejedno ću odložiti do ponedjeljka. Predvečer sam izašla prošetati. Da udahnem beogradski zrak. Više sparinu. Krećem se svojom uobičajenom rutom. Nisam nešto dobre volje. Ono što sam planirala za navečer, otkazala sam. Lagala bih kad bih rekla da ne znam razlog. U jednom sam trenutku shvatila da počinje padati mrak. Lagano je i zahladilo. Iako to nije to, osjeća se dolazak jeseni. Dječja igrališta ponovno su puna, ribice što se koprcaju u vodi zamijenili su neki plišani psi što na baterije skakuću, a štandove s trešnjama i jagodama zamijenili su štandovi s grožđem. Toliko sam se veselila toj jeseni, bolje joj je da ne razočara. Svoju sam šetnju završila trgovinom. Razmišljam kako trebam novu dozu voća, nešto slano, neku grickalicu i nešto slatko! Da! Slatko! Bez toga ne mogu. Slatkiši mi odvuku misli na jednu zgodu, sjedili smo na balkonu dok je on pušio cigaretu i razgovarali o tome što smo naučili jedno o drugome u posljednjih godinu dana. "Jedeš mnogo slatkog!" Prokomentirao je. Nisam do tada razmišljala o tome, no bio je u pravu. Zgrabila sam nekoliko slastica s polica i krenula prema blagajni. Uostalom, zima je duga. Trebat će mi svaki gram viška da grije ispod stotinu slojeva odjeće koji nikada nisu dovoljni.  

utorak, 20. kolovoza 2013.

442 do Beograda

Ili malo više od toga. Dobro, puno više od toga. Duplo više. Po makadamu i razvaljenim cestama, kroz najgora (bez uvrede) sela Like i Gorskog Kotara, pa onda do Siska i tako dalje. Sve dok napokon nismo izbili na autocestu. Prvi put sam pomislila kako volim autocestu. Vozili smo se 12 sati. Dvanaest. Slovom i brojkom. Autobus je već od početne stanice bio prilično pun. A smijala sam se kad sam ugledala autobus na kat misleći kako neće biti više od 5 ljudi plus ja. A mene često ni ne računaju kao jednu cijelu osobu s obzirom na moje kile. Taman pred polazak autobusa, vratila sam se na svoje sjedište i do sebe ugledala gospođu nekih 65 - 70 godina (kasnije sam saznala da ima 68, prvi put da sam nekoga dobro procijenila kad su godine u pitanju). Usta je razvukla u neki smiješak i rekla mi je: "Drago mi je da sjediš pored mene. Ne volim muškarce, uvijek rašire noge i zauzmu svoje i tvoje sjedište." Da, valjda. Obično je autobus prazan pa sjednem sama. Na putu kroz Liku i Gorski Kotar smo skupljali po raznim rupama putnike, ponekad samo neki paket koji je trebao hitno stići u Beograd. Ne razumijete, i ja moram hitno stići u Beograd. Dotična gospođa pored mene jedva je čekala neku žrtvu. Nije se gasila. Ako uopće ima gumb za gašenje. Saznala sam sve detalje njenog djetinjstva, kako se i za koga udala, koliko djece je rodila, što su studirali, za koga su se udali, koliko unučadi ima, tko što studira, koliko državljanstva ima koji od njenih 105 članova obitelji i tako dalje. Mislim da vam je jasno. Cijelo vrijeme mi se obraćala sa "sine". Nije njoj problem što muškarac širi noge i zauzima više mjesta njego što bi trebao nego što bi ju taj isti muškarac odj*** već sto puta. A ja sam tek tu i tamo uzimala pauzu gurajući slušalice u uši iako ona ni tada nije prestajala govoriti. Nekih 40 km od Beograda, gospođa se otišla izvikati na vozače da kakav je red stajati na svakoj drugoj pumpi i ispuštati ljude van iz autobusa gdje nije stanica. Kasnili smo sat vremena i njena je ljutnja bila opravdana. Nije se više vratila na svoje sjedište. Možda su je ostavili i otišli bez nje. Na kraju krajeva, bio je važan samo njegov osmjeh. Četiri tjedna je ipak puno vremena. Previše. Ali sad sam doma. 


nedjelja, 28. srpnja 2013.

Sunce prži, mi roštiljamo

Iz zimskih kaputa, uskočili smo u kratke rukave. Gdje je nestalo proljeće? Zima je bila duga i burna. I hladna. I snježna. Prilično. A onda je došlo ljeto. Bez proljeća. Sve nas češće bojkotira. Nema veze. Uglavnom padne toliko kiše, da izgubim svaku volju za proljećem. Shvatila sam da sam došla u Beograd početkom proljeća potpuno nepripremljena. Nisam računala da će velika crna rupa progutati proljeće i da ću ja iz čizama uskočiti u sandale. One koje nemam. Srećom, sandale su stigle nešto poslije mene u malom crvenom koferu. Ja sam tip koji uglavnom izbjegava sunce. Osim onih mjesec dana kad sam na plaži. Ovih mjesec dana. Od kojih je prvi tjedan prošao. Nešto sam se psihički pripremala da odem koji put u solarij, no ostalo je na željama i pripremama. Prvom prilikom kad sam izašla iz hlača (jer su Njemu draže moje lepršave haljinice i "uvijek priupita što nisam obukla suknjicu?") požalila sam što ipak nisam napravila malu žrtvu i otišla u solarij. Oko mene predivne preplanule Beograđanke, a ja k'o neko siroto aristokratsko dijete koje od sunca nije vidjelo ni "s". I eto mene sad na moru, tu sam još barem 3 tjedna, pržim se na plaži, kad postane nepodnošljivo uskočim u more i rashladim. A sve to u nadi da ću i ja barem malo izgledati poput preplanulih Beograđanka, a ne sirotica pod staklenim zvonom. 
Ovog ćete puta ostati uskraćeni za fotografiju, preostaje Vam samo da se prepustite mašti i zamišljate me kako se pržim na suncu poput komada šnicle. Nasmijte se, meni sunce zateže kožu pa mi i to ide malo teže. 

nedjelja, 21. srpnja 2013.

Peron 202

Naš dugački rastanak ipak smo prekinuli kratkim susretom. Našli smo se u Zagrebu, s njim sve uvijek nekako ide u zadnji čas, no počelo mi se to sviđati. Ležali smo na nekoj riječkoj plaži, a oko nas sami Beograđani. Dobra neka atmosfera. Znaju da naprave žurku. Špricer. Kako se zove špricer u Hrvatskoj?? Trebalo mi je vremena, a onda je netko spomenuo - gemišt! Dok je ležao na mom krevetu, promatrala sam ga kako čita knjigu. Sjetila sam se kako mi je jednom rekao da brzo čitam. Pa kad mi latinica dobro ide. A onda sam stala i razmislila još jednom o toj gluposti. Pa i on čita i piše latinicom. Ja nepažljivo čitam. Ništa više. Samo što ja ne čitam ćirilicu brzo kao On. Tu i tamo provalim neki izraz koji nije u duhu mojeg jezika. Sve češće. Nema veze. Simpatično je. Kao i kad se on trudi pričati hrvatski. Košmar mi je u glavi. Umorilo me sve ovo. Ponekad ni sama ne znam odakle mi ta energija da ga tako pratim. Nadam se da će more i luftić učiniti svoje. Napuniti baterije za neke nove "akcije".
Stajali smo na peronu 202. Nedjelja ujutro. Opet ta nedjelja i rastanak. Iako ovaj puta nisam ja ta koja odlazi.

*Ovo bih trebalo svrstati pod neke 'Zagrebačke crtice', no valjda ipak nešto vrijedi ona poslovica: Dom je gdje je srce. 

petak, 12. srpnja 2013.

Jedna ljubavna

Stavljam četiri male žličice šećera u svoj čaj. Petak je. On radi. Ja se pakiram. Nešto mi se ne ide. Gledam popriličnu količinu odjeće koju sam planirala ponijeti sa sobom. Nema šanse da to sve uguram u onaj mali kofer. Kako da se spakiram za mjesec dana? Pao je mrak i s kuhinjskog prozora vidim svjetla Beograda. Obožavam ovaj grad. Zapravo je još toliko toga što nisam vidjela. Otpijem gutljaj svog čaja. Kako je dobar. Svako jutro i svaku večer isti ritual. Četiri male žličice šećera. Ponekad njegova šalica pravi društvo, volim takva jutra. Sandale, majice, haljine. One haljine koje on voli. A crvenu još nije ni vidio. U glavi mi još odzvanjaju njegove lijepe riječi. "Što te više gledam, sve si lepša." Uspješno sam spakirala svih milijun haljina. Kao da je bitno. Za koga ću ih oblačiti, ako ne za njega. Baš kad sam uspješno zatvorila kofer, dolazim u napast da sve vratim na vješalice pa u ormar. Mrzim ljeto. I pakiranje. I što prekidam svoj ritual nakon tri i pol mjeseca. Ne smijem zaboraviti zaliti biljke. Ugasiti bojler. Baciti svu pokvarljivu hranu iz frižidera. Baciti smeće. Stao je kuhinjski sat. Krepala je žarulja u boravku. Nema veze, zamijenit će ju On kad se vratim. Kako će Beograd bez mene? A ja bez Njega?


ponedjeljak, 8. srpnja 2013.

Dvadeset i pet

Sjela sam uz Savu dok On ne dođe. Nije još bilo ovako vruće i sparno, a one krošnje pravile su sjajnu hladovinu. Ja sam sitna, a klupica dugačka. Pored mene su prošla dva starija gospodina. Prijatelji. Produžili su dalje, a onda se vratili i upitali me smiju li sjesti pored mene. I sama sam jedva pronašla slobodnu klupu, naravno da nisam imala ništa protiv. Jedan od njih, prije nego je sjeo, uzeo je ostavljenu kutiju cigareta koja je ležala na drugom kraju klupice i upitao me je li moja. Rekla sam da nije, kako ne pušim. Obojica su zaključili kako je to odlično, da cigarete samo štete. "Malo pre smo videli devojku, malo mlađu od tebe s cigarom u ruci. Nije imala više od 13 ili 14." Rekao je jedan od njih. Slatko sam se nasmijala. Zar izgledam baš toliko mlado? "Nije baš malo mlađa od mene!" Odgovorila sam im. "Ja imam 25!" Dodala sam. Obojica su me pogledali s nepovjerenjem. Vidjela sam onaj "ma-nema-šanse" izraz lica. Nadala sam se da neću morati vaditi ličnu kartu kako bih dokazala koliko sam stara. Ostavili su se mojih godina. Više ih je zanimalo odakle sam. Nisu zaboravili spomenuti kako je naše more najljepše na svijetu. Znam. I djevojke su nam lijepe. Doduše, nisu sve mladolike kao ja. Neka, kažu da će mi to jednog dana biti veliki kompliment. 

nedjelja, 7. srpnja 2013.

Ko to tamo peva??

Nedjelja. Pola 10. Rano. Prerano za mene. U to sam vrijeme obično još u krevetu. Ulovila sam 37-icu (koju za divno iznenađenje jutros nisam morala čekati, već je došla odmah) i uputila se do grada. Na rođendan. Pronašla sam slobodno mjesto i sa slušalicama u ušima odlučila još malo odmeditirati. I tako se imam barem pola sata za voziti. Stanicu po stanicu, autobus se polako punio. Bilo je sve više ljudi. Ništa neobično. No na jednoj od stanica, ne pamtim više točno kada, u autobus je ušao mali Rom. Ništa neobično. Ima ih mnogo kao i u Zagrebu. Kao svugdje. Kratko je stajao na vratima, a onda otvorio usta da zapjeva. Čekaj, čekaj!! On sad misli pjevati?? Pa neće valjda!? Na drugoj strani autobusa, red ispred mene sjedio je jedan stariji gospodin sa svojim drugarom. Prekinuo je razgovor i obratio se malom Romu: "Samo nemoj da pevaš! Molim te!" Nasmijala sam se. Nekako sam dijelila njegovo mišljenje. "Evo daću ti 100 dinara, samo da ne pevaš!" Iz džepa je izvadio novac i dao ga dječaku. A ovaj kakav jest, sav vražji, vidiš mu na licu, strpao brže bolje novac u hlače, pomalo se pakosno nasmijao i zapjevao iz sveg glasa! Srećom pa je iduća stanica bila blizu, a autobus kratak. Mali je Rom izašao van na stanici gdje će pričekati novi autobus i počastiti ga svojom pjesmom. 

subota, 6. srpnja 2013.

Prijatelj



Otišla sam na balkon po ručnik koji se lagano ljuljao na vjetru. Baš kad sam se spremala vratit se u stan, zatvoriti vrata da ne ulazi sparina, nešto mi je skrenulo pogled. Krajičkom oka sam ugledala malog Roma, mislim onog najstarijeg od njih, kako poput nekog vojnika čuva svoju poziciju pred trgovinom. Nije to ništa neobično, svaki dan gledam isti prizor, uvijek jednako tragičan. Glupo je reći da sam se navikla, no zabrinula bih se da jedno jutro ne ugledam nekog od njih na svojoj straži. No jutros nije bio sam. U prozoru s njim sjedio je i jedan mali pesek. Mali crni. Ne razumijem se u pasmine, a i vid mi već dulje vrijeme nije dovoljno dobar da razaznam takve male "stvari". Scena je bila dirljiva. Mali Rom gladio je svojeg ljubimca, povremeno ga povlačio po rukama, a povremeno ga puštao da odmara. Nije bilo prolaznika koji se nije zaustavio barem na tren. 
Često kažem kako ne mogu bez Njega, ne mogu niti bez muzike, u pozadini svakog mog dana uvijek se čuju neke note. Ne mogu zamisliti život bez moje majke, u mom životu nije bilo većih junaka od nje. No ono što nam svima bez razlike treba jest prijatelj. Netko tko će nas saslušati, savjetovati, smijati se s nama ili jednostavno biti tu. Da znaš da nisi sam. Jer nitko ne voli biti sam, čak ni mali Rom koji nije sam birao vlastitu sudbinu. No ipak je pronašao nekoga da mu barem malo uljepša ako ne već život, onda barem dan ili koji sat. 

petak, 5. srpnja 2013.

"5th of July"

Jutros sam tek shvatila da je jučer bio famozni 4th of July. Tako to obično radim i s rođendanima. Sjetim ih se kad su već prošli. Hvala Bogu na podsjetnicima sa svih strana. Što me briga za neki Dan nezavisnosti. Nema on nikakve veze sa mnom. Ali 5.7. To je već datum koji pamtim (za razliku od Njega, no možda me iznenadi). Dok je Amerika po tko zna koji put slavila svoju slobodu od Velike Britanije, ja sam se zaljubila. Prošla je već godina dana. Kad prije? Ponekad ne mogu procijeniti jesam li više zaljubljena u Njega ili u ovaj grad. Možda nije ni važno. Možda je stvar u ovoj kombinaciji koja je bolja od najboljih okusa sladoleda pomiješana u jednu kuglicu. 


Toliko za danas od mene. Idem jednostavno uživati u ovom danu. U ovom gradu koji obožavam. 

četvrtak, 4. srpnja 2013.

(Ne)ukus

Kažu da se o ukusima ne raspravlja. Bože moj, zato smo i došli tu gdje jesmo. Jer šutimo umjesto da nešto kažemo. Da podrugljivo pogledamo ili se malo glasnije nasmijemo. Znam. Nije pristojno. I mene je to mama naučila. Stojim na semaforu na Terazijama, tamo kod hotela Moskva i čekam da se upali zeleno svjetlo. Ispred sebe ugledam djevojku, možda kojih 26. Loše mi ide to nagađanje godina. A i činjenica je da danas djevojčice do 13 ponekad izgledaju starije od mene. Bila je visoka barem 185 cm, a na tankim nožicama poput neke rode nosila je i štikle od barem 12 cm. Izgledala je poput nekog diva u usporedbi sa mnom. Imala je dugu tamnu kosu, a u skladu s njom bila je i "njena" pretjerano neprirodno tamna boja tena. Na sebi je imala usku, uz tijelo pripijenu haljinicu bez naramenica. Mora da ju je uzela mlađoj sestri jer je haljina barem 2 broja bila premala. Mjesto gdje je nedostajalo tkanine bila je, ni više ni manje nego njena stražnjica! Jadna djevojka. Netko joj je trebao reći da ona izreka 'manje je više' nije baš uvijek točna. Kako je radila korake, tako se haljina sve više i više dizala. Da joj uopće nije neugodno najbolje se vidjelo po tome što se nije ni potrudila da ju barem povremeno spusti prema dolje i prekrije guzu. Negdje putem djevojku su zasigurno opljačkali jer jadnica nije imala ni gaće. Sliku, nažalost, nemam (osim one u glavi koja jednostavno ne želi izblijediti). Morat ćete mi vjerovati na riječ. Odjednom se kojih 5 metara dalje pojavio neki fotograf. Usmjerio je veliki objektiv u smjeru gdje sam i ja stajala (i dotična djevojka, naravno). Diskretno sam se pomaknula koji korak. Nikad si ne bih dozvolila da me povežu s takvim neukusom. Žalila bih je, ali nisam sigurna da je to dovoljno i da je to ono što ta djevojka treba. 



srijeda, 3. srpnja 2013.

Bobi

Našli smo se u pola 6 ujutro. U zadnje vrijeme volim reći da imamo neke čudne aranžmane. Kad smo napokon legli u krevet, uhvatili smo nekih 10 minuta za razgovor prije nego nas potpuno obuzme san. Razgovor je uglavnom bio o tome kako smo proveli dan. 
"Upoznao sam čoveka - ženu!" odjednom je rekao s osmjehom na licu.
"Koga?" zbunjeno sam upitala.
"Bibo, Bipo... Bobi!!!" uzviknuo je sretno kad se sjetio njegovog imena. "On je žena u muškom telu." objasnio mi je, iako mi je sve manje bilo jasno. "Đuskao je na brodiću, s nekom maramom, skinuo se u ćega i blejao tako. Ali mnogo je drag i dobar." 
Već se razdanilo, no zbog zatvorenih očiju nije mogao vidjeti moj zbunjen izraz lica. 
"I vi ste mu to dopustili?" upitala sam referirajući se na druge klubove koji bi ga vjerojatno istog momenta izbacili. 
"Naravno. Mi smo friendly raspoloženi. Nikome nije ništa radio. Smarao je doduše nekolicinu ljudi koji su onda hteli da ga biju, no dobar je Bobi. Zna on da se odbrani." zaključio je.
Nismo dalje govorili. Njega je svladao san (malo mu treba), a ja sam dočekala da se potpuno razdani prije nego li sam napokon zaspala. Čudan je taj "Bobi", tko god on bio. No jedno je sigurno, mora da je sretan što živi u Beogradu. Kako bi svijet bio dosadan kada bismo svi bili isti. 

utorak, 2. srpnja 2013.

Jedna o um(j)etnosti

Maštam o poslu kustosa. Ma maštam ja o mnogo toga, ali posao kustosa mi je trenutno nekako pri vrhu. Pobjegla sam glavom bez obzira iz Zagreba, dosadnog, relativno malog grada, s lošim muzejima u koje će ući možda tek poneki zalutali turist ili student ako baš mora. Imam osjećaj da ni tu nije ništa bolje. Daleko smo mi od jednog Pariza, Londona ili Berlina. Nikad to nećemo niti biti. Umjetnost koju "posjeduju" naši muzeji skromna je, relativno neprivlačna i bez neke velike "svjetske vrijednost". Muzejske zgrade funkcioniraju po istom, lošem i dosadnom principu, a postav određene izložbe atraktivan je samo ako uz njega dolaze masni crni naslovi u novinama uz napomenu kako je to "jedna od najvećih izložaba koju smo ikada imali" te natezanja oko svote koliko je ista koštala. U eurima naravno. I dalje maštam o poslu kustosa, no ovakvi mladi i nadobudni kao ja ne dobivaju posao u muzeju, jer bismo, ne daj Bože, nešto mogli promijeniti. Na bolje! Muzeji su nam loši, zastarjeli i neprivlačni, no mladi povjesničari umjetnosti i umjetnici gladni umjetnosti to nisu. Shvatila sam to šećući Beogradom jedno poslijepodne. Gdje god bih usmjerila pogled, ugledala bih umjetnost. Na podu, nekom zidu, cijelom prolazu ili jednoj od brojnih galerija kojima Beograd obiluje. I doista, kad nam već ne daju da radimo i postavljamo radove u muzejima, mlade generacije pronašle su novi način izražavanja. Gdje god se okreneš, umjetnost je oko tebe. No ne bi li tako i trebalo biti? Umjetnost je uvijek bila tu da na neki način skrene pozornost na ono što se oko nas događa. Bilo da je riječ o politici, društvu u kojem živimo, ekologiji, trendovima ili novoj tehnologiji koja nas je posve zaludila. Stoga se nemojte ljutiti kad ugledate neki grafit na zidu, mural ili naljepnicu s čudnom porukom na onoj smrdljivoj kanti za smeće. Budite zahvalni jer ste dobili uvid u mali djelić umjetnosti, nečijeg truda i napornog rada, jer da je ta ista umjetnost završila u dosadnom muzeju, vjerojatno ju nikad ne biste vidjeli. 

ponedjeljak, 1. srpnja 2013.

Život je nekad siv, nekad žut

Prestao je onaj ljetni pljusak i krenula sam u grad. U međuvremenu se još nekoliko puta spustila kiša i samo sam se nadala da ću je nekako izbjeći. I jesam. Prošetala sam dio puta. Nešto nisam bila pretjerano raspoložena za ovu vrstu planova, ali učim se ne biti sebična. Uostalom, bila je to predivna gesta od Njega. Iznenadila me. Nema toga što ne bih učinila za njega. Negdje na putu, koji metar od onog mjesta gdje me prvi put poljubio ugledala sam starca oko kojih 70 godina. Hranio je dvije mace i hrpu golubova. Ne znam što mi je došlo, prišla sam mu. Bilo je posve spontano. Nisam ništa očekivala. 
"Nisu moji. Samo ih hranim." Rekao mi je.
"Lijepo od Vas." Uzvratila sam mu. Iako su mačke moja ogromna ljubav, bilo je nešto u tom starcu koji je toliko plijenio moju pažnju. Bio je lutalica, vjerojatno bez doma i obitelji kojoj se mogao vratiti nakon druženja sa životinjama. Odjeća mu je bila stara, prljava i natopljena kišom koja je ranije padala. Ipak, bilo je u njemu nešto dostojanstveno. I doista, više sam ja pokisla uz ovo današnje sunce, nego on uz jučerašnji prolom oblaka. 


nedjelja, 30. lipnja 2013.

Moji komšije

Volim svoje komšije. Dragi su, simpatični i ljubazni. Ima ih nekolicina i poprilično privlačnog stasa. Stvarno su mi dragi komšije. Osim kad tuguju što nisu bili na Cecinom koncertu, pa onda zajedno s njima ja moram tugovati. Ja i ostalih 20 stanova. Da im znam ime i prezime možda bih im čak pokucala na vrata i zamolila da stišaju malo tu Cecu, ovako mi se malo manta, manta, pa upalim vlastitu muziku i pokušam nadglasati Cecu. No teško je to. Ceca je fenomen, nešto što je meni teško pojmiti. Uostalom koji svjetski izvođač uspije na ovim prostorima na svom koncertu okupiti 150 000 ljudi iz svih zemalja bivše Jugoslavije? Tako je. Ni jedan. Možda to više govori o nama, nego o Ceci. Jer svi znamo tko je Ceca, pa ipak, ona i dalje svojom glazbom, glasom i stasom uveseljava stotine tisuća ljudi. Iako smo svjesni tko i što iza Cece stoji. Pa što se onda čudimo kad nas kradu, varaju i lažu, otimaju ono što je naše, a mi pri tome ne činimo ništa da bismo to zaustavili. A o pojedincima koji iza toga stoje zna se puno manje nego o jednoj Ceci. Ljudska glupost doista je beskonačna. A dok smo mi kolektivno glupi i slijepi, Ceca se zahvaljuje Bogu i svojim obožavateljima, jer da nije njih, danas ne bi bilo ni nje. 

subota, 29. lipnja 2013.

Bajka

Pišem bajku. Ili ona piše mene. Junakinja je pomalo nalik meni. Crna kovrčava kosa, visoka 1,68 m. Samo što njoj ide magija. Možda ide i meni, ali još nisam otkrila. Nervira me što mi se ni jedna želja od onih silnih "ispuhanih" trepavica nije ostvarila. Kladim se da se to mojoj junakinji ne bi dogodilo. Otvori svoju knjigu s čarolijama, uspješno vrati vrijeme unazad i nije joj dosadno. Nikad. I ona provede subotu navečer doma. Ali iz drugih razloga. Ipak, nema ona ovo što imam ja. Nekoga koga obožava. Uskratila sam joj to zadovoljstvo. Treba ga zaslužiti prvo. I mirna sam. Još uvijek nekako bezbrižna. Ona nije. Valjda nas sve prate neki problemi. Čak i junake iz bajka. Barem iz mojih bajka. Samo neka netko potjera tu kišu još malo. Tako mi godi danas. 

petak, 28. lipnja 2013.

Emotivna retardiranost

Izašla sam iz stana i krenula u grad. U prizemlju je iz lifta izašla punašna komšinica. Prvi put ju vidim. Hodala je ispred mene, a onda na samom izlasku iz zgrade, odjednom mi rekla: "Povredila sam nogu, mnogo me boli!" Zastala sam malo zbunjeno. Nisam ni pomislila da bi njeno geganje moglo imati ikakve veze s povredom. Zašto mi je uopće imala potrebu to ispričati? "Nadam se da nije ništa strašno i da će brzo proći!" Samo sam uzvratila. Ona je otišla na jednu stranu, ja na drugu. Još sam neko vrijeme razmišljala o tome, a onda se sjetila neke zgode od prije dva mjeseca kad sam dobila "kompliment" da sam hladna i nepristojna. Razlog je bila neka Njegova koleginica koju sam vidjela prvi put u svom životu. Djevojka mi je (pomalo pod utjecajem alkohola) rekla da je jedva dočekala da napokon dođem, da On stalno govori o meni, izgrlila me i izljubila kao najbolju drugaricu koju mjesecima nije vidjela. I tada sam ostala pomalo zbunjena. Nisam imala namjeru biti nepristojna ili hladna, jednostavno nisam navikla na to. Pokušala sam mu to objasniti, reći da kod nas baš i nije običaj biti do te mjere prisan s nekim koga prvi put u životu susrećeš. Usto, ja sam onaj tip koji rado izbjegne nepotrebne fizičke dodire ako je to ikako moguće. Smiješno je što sam Njemu cijelo vrijeme govorila da je emotivno retardiran, da ne pokazuje emocije, što me užasno nerviralo u početku naše veze, a na kraju sam sama ispala takva. Ma volim ja ljude, doista, iako se ponekad životinje pokažu boljim i vjernijim prijateljima. 

četvrtak, 27. lipnja 2013.

Panika u kuhinji

Ustali smo neobično rano. Kratko smo zajedno, ali dovoljno dugo da smo razvili određene navike kad smo skupa. Volim te male stvari koje radimo skupa. Nekoliko mu je puta zazvonio mobitel, ali navikla sam ignorirati to. Ustao je i stavio vodu za kavu i meni za čaj. I nestao. Voda je zavrila i počela kipjeti iz posude. Kad sam shvatila da se on ne obazire na to, ustala sam i maknula džezvu sa štednjaka. Odjednom je sve crklo i štednjak je počeo pištati. Od njega i dalje ni traga. Nisam sigurna je li ignorirao ili doista nije čuo. Uspaničila sam se i histerično stiskala sve gumbe. Ali nije prestalo. Obrisala sam vruću vodu koja se igrala po štednjaku i buka je utihnula. Ja sam napokon došla k sebi. Ne treba meni puno da se uzrujam. Kad se napokon pojavio, nonšalantno je rekao: "Dođi da te naučim kako se kuva kafa!" Čini se da ću ipak morat naučiti. 
U glavi mi i dalje odzvanja njegov komentar koji mi je davno rekao: "To može samo tebi da se dogodi. Trebalo bi da ti postavim skrivenu kameru u kuhinju. Bila bi pravi hit na youtube-u." Vjerojatno je u pravu. 


srijeda, 26. lipnja 2013.

Čupava stvorenja

Neke stvari su potpuno van naše kontrole. Ne možemo ih predvidjeti, a kad se dogode, loše se nosimo s
time.  Kako to mrzim. Uglavnom bi se moglo reći kako se loše nosim sa stresom pa sam s vremenom morala naučiti kako ga barem malo smanjiti. Moje rješenje (kad ne bacam anti-stres lopticu po zraku kao neki manijak) vrlo je jednostavno - šetnja. Šećem pola sata, sat vremena, koliko god je potrebno da izbacim negativne stvari iz svoje glave. Pomaže. Barem malo. Šetala sam kad sam se prvi put jako posvađala s Marinom, kad mi je Mladen rekao da više ne možemo biti prijatelji jer sam za njega nešto više od prijateljice, šetala sam i kad je Ivan rekao da odlazi i kad sam shvatila da se možda više nikada nećemo vidjeti. I danas sam krenula u šetnju. Na zapad, pa sam skrenula prema sjeveru, jednom stranom ulice, kod tržnice se okrenula i vratila se drugom stranom. Kroz te krivudave ulice i zbrku u svojoj glavi na jednom kamenom stupu ugledala sam  macu. Zaustavila sam se i nježno gurnula ruku da me pomiriše. Preplavile su me emocije i sjetila sam se svojeg malog stvorenjca koje sam ostavila u Zagrebu. Toliko mi nedostaje ponekad. Maca je podigla glavu i stala mi se umiljavati. Tek što sam ju krenula dragati, shvatila sam da nije sama. Pored nje je na tlu sjedio jedan crni elegantni mačak. Oboje sam ih odmjerila. Nisu lutalice. Bile su uglađene i punih, velikih trbuščića. Sagnula sam se i pomazila mačka. Sumnjam da bi bio ljubomoran što njemu nisam poklonila trenutak svoje pažnje, više je do mene. Zapreo je i samo odjednom su potpuno nestale sve negativne emocije, opustila sam se i čak su mi izmamili osmjeh na lice. Vratila sam se kući sa sladoledom u ruci i novim prijateljima u srcu. Ipak ću morati razmisliti o nabavljanju kućnog ljubimca nakon godišnjeg odmora. 

utorak, 25. lipnja 2013.

Neke nove ljubavi

Prošla sam Brankovim mostom. Tu uvijek iskrsne neka divna uspomena. Prije tjedan dana Sava je sasvim potopila jednu stranu obale. Drveće je bilo duboko zaronjeno u rijeku, a improvizirani mostovi omogućavali su pristup splavovima. Stala sam na "mesto za ljubljenje". Grafit je pomalo izblijedio, no znam da je tu. Obožavam ovaj pogled. Kao da imaš cijeli grad na dlanu. Od Kalemegdana od Svetog Save pa i puno, puno dalje. Rijeka se napokon povukla. A za sobom je odnijela i ljubavne poruke ispisane po tlu. Ostali su tek blijedi tragovi imena zaljubljenih parova, pokoji datum i ono veliko crveno srce. Smiješno je to. I pomalo žalosno. U žaru ljubavne borbe učiniš nešto za što vjeruješ da će tu ostati vječno. Kao tetoviranje imena voljene osobe na svoje tijelo. A onda, gotovo preko noći, dođe oluja i obriše nešto za što si mislio da će trajati zauvijek. Takva je valjda i ljubav. Nepredvidiva poput opasne oluje poslije koje nitko ne zna što nosi novi dan. Ali tko bi znao, možda baš neki od tih izbrisanih imena novi dan poslije oluje donosi nešto još bolje. Nadam se da je tako. 

ponedjeljak, 24. lipnja 2013.

Smak svijeta

Plan je bio ovakav: otići do bankomata, zatim u poštu platiti onaj jedan nepodmireni račun pa u grad. U neku nabavku. Frižider je prazan. Možda na putu čak svratiti do Njega. Da mu uvalim jedan poljubac. Nedostaje mi one sekunde kad ode. Dio plana uspješno sam odradila. Onaj prvi dio. Cijeli sam dan gledala u nebo i pokušavala prokljuviti hoće li ta kiša ili ne. Na izlasku iz pošte nešto se smračilo. Vjetar je puhao sve jače i jače. Vratila sam se u stan da ostavim račun jer moja mala torbica jednostavno nije tog kapaciteta. Otvorila sam prozore i napravila propuh u stanu da iskoristim priliku i što prije izbacim ovaj teški i zagušljivi zrak koji se danima skupljao. No vjetar se oteo kontroli i uskoro sam po cijelom stanu premještala namještaj ne bih li zagradila prozore i balkonska vrata kako se ne bi porazbijali i napravili štetu. Hvatala sam post it-e koji su se veselo igrali po mom dnevnom boravku, ručnike koji su udarali u prazno po balkonu, uzaludno zatvarala vrata kuhinjskih elemenata koja su se neprestano otvarala. A onda je napokon krenula i kiša. Ne tako jaka kako sam očekivala s obzirom na raniju scenu. Ako ovako izgleda smak svijeta, onda ne želim biti prisutna kad se napokon desi, pomislila sam. No smak svijeta trenutno nije u planu. A ni moji drugi planovi do kraja dana. Odustala sam od kupovine, a onaj poljubac će morati pričekati do sutra. Jedno je sigurno, večeras će biti vraški dobro spavati.


Nebo nad Beogradom


Na izlasku sam iz stana. Doduše, već zadnja 3 sata, ali nije to sad bitno. Bacam pogled kroz jedan od brojnih prozora u stanu. Pokušavam dokučiti hoće li kiša. Izgleda da hoće. Ali nikad ne znaš. Pomisao na kišu na lice mi izmamljuje veliki osmjeh. Poput malog djeteta koje je ugledalo novu igračku. Veliki sivi oblak koji se približava mojem komadiću neba ispod kojeg živim vratio me dva dana ranije, na Kalemegdan i ljetni pljusak koji nas je oboje do kože oprao. Uz sva moja nastojanja da snažno držim sve konce u rukama i uvijek znam što se događa, ovo nisam mogla predvidjeti. Snažno me zagrlio da me barem malo zakloni od kiše. A onda su velike kišne kapi prodrle do mojih kostiju, niz lice mi se slijevao topao vodeni mlaz. Ali nije bilo važno. Prvi put nije bilo važno što nije ispalo kako sam planirala. Ispalo je bolje od toga. I zato nema veze ako i danas pokisnem, nikad prije nisam toliko obožavala kišu. 

nedjelja, 23. lipnja 2013.

Nedjeljno jutro


Probudila sam se oko 11. On je još spavao. Dok sam sjedila na rubu kreveta i gledala ga kako spava, sjetila sam se jedne ne tako jako davne nedjelje. Posebno dobre nedjelje. I tada sam ustala prije njega. Nije to ništa čudno. Ponekad ga iz milja nazovem Uspavanom ljepoticom. Nisam sigurna da je oduševljen time, ali šuti i trpi. Te nedjelje, ja sam se otuširala i spakirala za povratak doma. Pojeli smo doručak pa sjeli u Biblioteku na Terazijama. On je popio kavu, a ja čaj. Kavu ne pijem, nikada. Znao mi je ranije prigovarati da "kakva sam ja to žena koja ne ume da skuva kafu?" Slatko se nasmijem kad se toga sjetim. Bila je hladna nedjelja. Morali smo ubiti vrijeme do mog povratka kući. Ustao je po novine i oboje smo tiho gutali slova ćirilice koja su se pružala pred nama. Ja nešto sporije. Valjda sam izašla iz štosa, rijetko čitam, samo na latinici. Dan ranije bio je čisti hedonizam. Prale su me emocije, a vjerujem i njega. Osjetila sam to u načinu na koji me držao za koljeno kao da ću pobjeći zajedno s okretajima stranica. Popili smo kavu i čaj i druženje završili šetnjom. Trajalo je to nekoliko nedjelja. No ta nedjelja je bila posebna. Bila je prva. Neponovljiva. Mnogo toga se promijenilo. Na bolje. Više ne odlazimo u Biblioteku. Ali se niti ne rastajemo nedjeljom. 

subota, 22. lipnja 2013.

Dinar ili dva

Prije nego odlazim u trgovinu, uvijek prebrojim novac u novčaniku. Ne zato jer ga nemam, čisto iz neke navike. Rijetko plaćam karticom, radije odem do bankomata, ako zatreba. Spustim se s drugog kate svoje zgrade, odmah preko puta je trgovina. Ne posebno velika, ali dovoljna za ono što mi treba. Barem ono osnovno. Ispred trgovine me dočekuje troje malih Roma, prljavi su i ne mirišu baš najbolje. Najstariji od njih stoji u sredini s buntom novčanica, po 10, 20 ili 50 dinara. Ostalo dvoje ga pozorno sluša: "Ovo je meni za sladoled, ovo tebi, a ovo tebi." Ponosno prebire po novčanicama kao da su tisuće eura u pitanju. Posramim se. Jer svaki dan stoje na istom mjestu, uvijek me pristojno pitaju dam li "neki dinar", a ja samo prođem, već više iz neke navike (u početku mi je možda bilo malo šokantno jer nisam navikla na to). Često mi kad izađem na balkon pogled padne na male Rome, uvijek je netko tamo, čekaju koji dinar za sladoled. Uostalom, i meni je sada najslađe pojesti baš sladoled, sladak i osvježavajuć. Barem malo olakša ove nepodnošljive vrućine. Ja mogu pobjeći u stan, upaliti klimu i dignuti sve četiri u zrak. A oni ovako stoje cijeli dan, na toplom ili hladnom, nitko ih ne pita kako se osjećaju i da li bi se možda radije igrali s drugom djecom njihovih godina. Doista volim kad se pokrenu razgovori na temu ravnopravnosti. Gdje je ta ravnopravnost koja navodno postoji? Zašto je ja onda ne vidim pored zdravih očiju? 

petak, 21. lipnja 2013.

Pseća posla


Probudila sam se u 5.30. Ne. Alarm nečijeg automobila (koji je bez prestanka zavijao) me probudio. A onda kad je napokon malo utihnuo, začuo se čopor pasa koji je u duetu zalajao. Tko zna na što. Ili na koga. A onda opet alarm. Pa autobus. Toliko glasan da me glava zaboljela. Za njim još jedan. Vražji autobus. Kad ga trebam, nikad ga nema. I vražji taj alarm. Samo neka prestane više. Da mogu nastaviti spavati. Uostalom, koja je korist od alarma na koji nitko ne reagira? Vjerojatno kao i ja u krevetima odmahuju glavom, razmišljaju kako zasigurno nije riječ o njihovom alarmu i mole Boga da što prije prestane. A onda napokon nastaje muk. Imam neki čudan okus u ustima. Ponovo me boli grlo. Ustajem iz kreveta i u kuhinji stavljam komad čokolade u usta. Vani se već razdanilo. Bacam pogled kroz prozor i na cesti ugledam svoje vesele prijatelje. One šarmantne pse lutalice koji me svakog dana veselo pozdravljaju na putu prema trgovini. Leže i odmaraju. Ljepše, a opet tužnije životinje nigdje nisam srela. Kratko sam ovdje. Ne usudim se ni pomisliti što će biti kad dođe zima i zapuše košava. Kako tada preživljavaju? 

četvrtak, 20. lipnja 2013.

Oda GSP-u

Doista se mogu pohvaliti da sam mnogo proputovala. Nisam se izgubila ni u Berlinu, ni u Londonu, Istanbulu, Barceloni, Madridu... Ok, shvaćate poantu, hvalim se kako sam se naputovala u svom "kratkom" životu i kako sam dobrih, dapače, sjajnih sposobnosti da ne zalutam u nepoznatom gradu. Ali dosta o meni. Drugog dana svog beogradskog života, ušla sam u autobus i uputila se prema doma. Bilo je kasno navečer. Nisam imala pojma kako moja stanica izgleda, gdje se nalazi niti kako se zove. Ali, nije ovo London, mogu ja to. Vozila sam se i vozila. Autobus broj 37 skretao je, spuštao se i onda opet penjao, prolazio nadvožnjake, pa onda opet skretao. Ugledala sam neku civilizaciju napokon. Ali nije izgledala poznato. Zaključila sam da to nije to i nastavila dalje. A onda se ispred mene našla vražja pustopoljina i shvatila sam da ne znam gdje sam niti gdje idem. Tvrdoglavost mi valjda nije dopuštala da pitam. Odjednom se ispred mene izdigla neka straćara, a ja gotovo zaplakala. Oko mene mrkli mrak, autobus pun ljudi, ali nastavljam ja dalje do svoje stanice. Nije bilo veće sreće od moje kad sam napokon ugledala poznati kvart, ovaj na koji sam sad već i navikla pomalo. Prvi ispit: Uvod u GSP - položila
Prije neki dan, vraćam se iz grada, umorna od šetnje, nešto sam sumanuto bezuspješno tražila po gradu, na Trgu napokon dočekam autobus i pravac doma. Malo odspavati. Ma nešto sam se loše osjećala, mislila sam da je prolazno (a ispalo je da nije). U autobusu gužva, klasika. Ali valjda nikako da se naviknem. Svakim pocupkavanjem autobusa, pocupkava i moj želudac. Ne sluti na dobro. Neka nesvjestica me hvata. Razmišljam da izađem, ali sam baš u nekom nehumanom dijelu grada i nije mi baš svejedno (da, pomalo sam paranoična, u šali često kažem da se osjećam kao da sam na Divljem zapadu nekada, ali samo nekada). Nenormalan smrad se širi autobusom, onakav kakav nisam osjetila ni u zagrebačkom noćnom prijevozu (a svi znamo do koje razine noćni prijevoz smrdi). U trenutku kad više ne mogu, molim neku simpatičnu ženu da mi prepusti svoje mjesto. Ispričava mi se što nije uočila da mi je dobro i odmah priskače u pomoć. Vadi vlažne maramice i govori mi neka skinem šal oko vrata. Gospođa par stolica dalje vadi čokoladicu iz džepa i pruža mi da mi se digne šećer. Do nje gospođa vadi mentol bombone. Već mi je bolje. Smijem se sama sebi.  Kao neka luda mlada trudnica, a samo nisam pojela dovoljno obilan doručak. A Beograd crpi većinu moje energije pa nekako kao da češće i više jedem nego prije. Osim tog dana. Ispit iz predmeta Kako se nositi sa smradom i drndanjem GSP-a - pala. Ispit iz humanosti - položen bez greške.

srijeda, 19. lipnja 2013.

Gdje Dunav ljubi nebo


"Nebo je nad Beogradom prostrano i visoko, promenljivo a uvek lepo; i za zimskih vedrina sa njihovom studenom raskoši; i za letnjih oluja kada se celo pretvori u jedan jedini tmurni oblak koji, gonjen ludim vetrom, nosi kišu pomešanu s prašinom panonske ravnice; i u proleće kad izgleda da cvate i ono, uporedo sa zemljom; i u jesen kad oteža od jesenjih zvezda u rojevima. Uvek lepo i bogato, kao naknada ovoj čudnoj varoši za sve ono čega u njoj nema i uteha zbog svega što ne bi trebalo da bude.
Ali najveći raskoš toga neba nad Beogradom, to su sunčevi zalasci. U jesen i u leto oni su prostrani i jarki kao pustinjske vizije, a zimi prigušeni tmastim oblacima i rujnim maglama. A u svako doba godine vrlo su česti dani kad se oganj toga sunca koje zalazi u ravnici, među rekama pod Beogradom, odbije čak gore u visokoj kupoli neba, i tu se prelomi i prospe kao crven sjaj po razasutoj varoši. Tada sunčano rumenilo oboji za trenutak i najzabačenije uglove Beograda i odblesne u prozorima i onih kuća koje inače slabo obasjava."

Ivo Andrić